Nova Istra

332 POLITIKA I POLITIČARI Igor ŠIPIĆ upravlja, gle čuda – doministar-učitelj!? 10 Daleko od dnevnog tiska, politike i virtu- alnog svijeta, svjedočeći čovjeku prirode i prirodi Čovjeka, shvaćam bit ljudske tra- gedije. Između Burkeova „budalasta čovjeka“ i Diogenove mudrice „Tražim čovjeka“, golemo je polje praznine: Atena usred bijela dana, svijeća u ruci, korupcija i zavjere, život u izobilju, pretjeran i nekontroliran, raslojavanje koje nije više pučkoškolsko, jer čujem prvoga kako kaže: „Mi ćemo donijeti odluku, a oni imaju izbore.“ Diogen bi na to raščerupao pijetla, otkinuo mu krila, ušao u Banske dvore i uzviknuo: „Evo Zoranova čovjeka!“ OPTUŽNICA: stižemo tako konačno do Milanje: Čemu intelektualci u postmo- derno doba? 11 – kad „nijedan relevantan akter društveno-političke scene ne nalazi potrebnim da ih konzultira, ne nalazi uopće nužnost njihova postojanja, ne primje- ćuje ih.“ Pravo pitanje kad je riječ o izdoktriniranom, netalentiranom, vodoinstala- terskom političkom aparatu, koji drži vodu dok majstori odu pa ne voli da ga netko „dnevimice poziva na odgovornost i ozbiljnost vršenja funkcije mada je on na nju odabran voljom naroda, elektorata“. Stresno razdoblje za njega počinje povratkom u ono svoje obrazovne sirotinje , kućne haljetke, papuče i tvrtke, naravno, s ograniče- nom odgovornošću, jer, ipak, privatno je privatno, a državno, zahebi ! Tko su onda ti Milanjini intelektualci? „To što su u Hrvatskoj uglavnom književnici figurirali kao dežurni intelektualci zapravo dokazuje da su zastranili jer ih je nerijetko vodila žeđ za senzacijom iznikla iz književnog i pjesničkog imaginarija, te vlastite osobne doživ- ljajnosti“. Dijelom ispravno, no je li sve baš tako prosto s njima kako s katedre izgle- da? Ponajprije, tu su i znanstvenici, umjetnici, liječnici... prema Letici, uglavnom institucionalno lijeni i prepušteni organizacijskim inercijama. Kronološki, pak, već je Eastmanova prvorazredna književna kritika mračnjaštva modernizma (Max East- man, 1883.-1969.) bila nepopularna i neafirmativna čak i za velika imena poput Eliota, Pounda i Ransoma. Pisac zastrani jedino ako ne uspije osloboditi svijest o čovjeku koji više ne može sve oko sebe objasniti znanstvenim promatranjem. U taj i takav prazan prostor ulazi, kako reče egipatski pjesnik Rifaat Sallam,„glas ega“, koji 10 „Proizašla iz nemogućnosti kontrole vlastitoga razvojnoga koncepta, svoje uporište nalazi u či- njenici da svaki razvoj u sebi nosi i prirodnu destrukciju. Ako je pak govoriti o održivom razvoju, onda su živućim naraštajima pravu lekciju iz održivog razvoja održali upravo prethodnici današnje Zagore, pokazujući kako je moguće opstati i u ekstremno lošim uvjetima življenja jedino ako svi ubiru plodove, ako svatko ponešto ostvaruje. Nema održivog razvoja, niti može biti razvoja uopće, ako ono što jednog čovjeka čini bogatim milijune osiromašuje.“ (19.-21. listopada 2010., I. Šipić, „Čovjek i prostor Zagore – od planske do globalizacijske ekonomije“, Zbornik radova s među- narodnoga znanstvenog skupa Zagora između stočarsko-ratarske tradicije te procesa litoralizacije i globalizacije , Zadar-Split, 2011., 89-100.) 11 C. Milanja, Čemu intelektualci u postmoderno doba? , Stajergraf, Zagreb, 2011.