Nova Istra

331 Igor ŠIPIĆ POLITIKA I POLITIČARI vodi.“ 6 Smiješnim se danas čini pokušaj uozbiljenja zbilje vladanja nad hrvatskom situacijom kad više ništa nije u našim rukama, ni tlo, niti podrhtavanje. I tu je jedino aktualni prvi u pravu: ostaju mu samo„tambure“ i opijenost vlašću, pa je nebitno što misli jedan akademik. Ukratko, prijeđen je donji prag izdržljivosti. Držim da je čak svjesno napravljena i podvaljena ta maska – ubiti intelektualca. ISTRAGA: i dalje nisam mogao, a trebao sam nešto poduzeti: pošao sam u Ka- mešnicu, gore visoko pod Konjem, 7 da me spusti na najnižu točku, na ponovni neki početak, na sebi nepoznata čovjeka, nešto životno, pastira i njegovih stotinu i pet- naest misica turizma , predivnih alpinki, koza i kozlića koje upravo sretoh. Marko, 22 godine, prvo što ga pitam: pa kako, mlad, cure, kafići, noćni provodi..., a on će meni – „ne bih Rože napustio ni u zlatnim kočijama“. Pa zašto, opet ću ja, a dnev- ne novine, televizija, vijesti, političari...? Nasmije se – „kakvi političari, tima ne bih dao ni ovce čuvati, nekmoli koze“. O, Bože, a ja vapim za mozgom ! Očito je stupica, tu negdje blizu je onto-lektualac . Skužio sam to čim me predade rodjaku Nediljku. Momak (26 godina, završena srednja tehnička škola) ne sjedi u kafiću u Trilju, nego hrani onemoćalu staricu, čuva blago i čita, stalno čita, a što to čita? Je li Čarli na Zrću gudio po violi ili violini, je li naš maznuo više od Berlusconija ili Sarkozyja, je li se Kerum pojavio na radnome mjestu, ima li mlijeka Severina...? Ništa od toga, čita stručnu literaturu o povijesti i prošlosti svoga kraja. Vodi me vrletima, pokazu- je tragove rimskih putova, priča o legendama, povjerava mi tajnu „Teutina“ groba. Kamešnica je vrlo ozbiljna planina, tu se nitko ne igra s onim što ima, tvrdi patri- jarhalni zavičaj držiš križem težim od onog kojeg i sam nosiš. 8 Probismo se tako do Božićevih, ljepotom biblijskih, ali pustih, zapravo napuštenih i urušenih Kurlana, uporišne točke i toposa obrambe hrvatskoga prostora, ali i povijesne okomice na- šega čovjeka u traganju za slobodom. Čak i svjetlina lika Andrijice Šimića, koja se uzdiže iznad tmine obična, licemjerna i slabašna čovjeka, tu nam uvijek blješti pred očima. Podneblje u kojemu je živio, vrijeme i društveni uvjeti kao da su trebali imati otpadnika koji je svoj hajdučki posao doživljavao kao život . 9 To mi vraća nadu, još jednom potvrđujem svoje stajalište o tzv. održivom razvoju kao fikciji i izmišljotini, gotovo parasocijalnoj paradigmi moderne ekonomije kojom 6 D. Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima , Zagreb, 1995. 7 Najviši vrh planine, ostao na bosansko-hercegovačkoj strani. Da nije tako, svako pučkoškolsko dijete u Hrvata znalo bi za Kamešnicu: umjesto Dinare, ona bi bila najviša planina Hrvatske. 8 Spram gorštačke Dalmacije, često griješimo, pa evo što kazuje Andrijica Šimić, novinaru Pučkog lista Kapiću (1902.), po njegovu dolasku u Split: „Jesi li, Andrija, silazio sa svojom družinom u Primorje?“ „Niesam! Po Primorju je sve sami krš, gdje narod, mučeći se svu godinu mašklinom i motikom jedva preživi. Ne ima tu šićara za hajduke.“ (M. Milas, Hajduk Andrijica Šimić , 1972., 60) 9 M. Milas, 1972., 28.