Nova Istra

326 POLITIKA I POLITIČARI Goran STARČEVIĆ rekli virtualnog prijateljstva. Autentičnu politiku zamijenila je diktatura političke korektnosti i podobnosti, građanske dužnosti i prava zamijenio je normativizam i floskule o obvezujućem sjećanju i poštovanju svega i svačega, a istinsku kulturu za- mijenio je kult, tj. kulturalna politika kao instrument u rukama vladajuće oligarhije i kapitala. Pa ipak, najveća je tajna spektakla ta da iza njegove vladavine, suprotno općem vjerovanju, ne stoji nikakva tajna sila. Mehanizam kojim spektakl postaje jedinim istinskim subjektom politike zapravo je posve providan. Jer svi akteri društva spek- takla u svakoj prilici nastoje što bolje „odigrati“ svoje uloge, čak se i njihova realna politička moć na koncu pretvara u moć sámoga Spektakla. Predsjednik SAD-a ne može biti samo predsjednik SAD-a, nego on mora i odigrati ulogu predsjednika. Gluma ili hipokrizija tako postaje stvarnim licem, a lice sáme stvarnosti postaje naličjem. Sveopće licemjerje neminovno izaziva realnu društvenu krizu, dok svaka društvena kriza perpetuira licemjerje. To je vještičja logika vladavine Spektakla. Kako ta logika funkcionira u praksi, pokazuje tragičan slučaj ubojstva dvanae- stogodišnje djevojčice Aleksandre Zec početkom Domovinskoga rata u Hrvatskoj. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, prema sudskom svjedočenju njegova tadaš- njeg zamjenika, saznao je za slučaj u kome su tri člana obitelji Zec svirepo ubijena od strane nekih pripadnika paravojnih hrvatskih formacija, ali je državni vrh od- lučio ne procesuirati ubojice koji su i sami priznali krivnju, kako se ne bi narušio image mlade države koja je tada započela proces međunarodnog priznanja. Zbog „proceduralnih grešaka“ tijekom istrage ubojice nikada nisu kažnjene, a zapovjednik njihove jedinice, nakon što je predsjedniku posvjedočio njihov identitet, promaknut je u saborskog zastupnika i ratnoga heroja. Iluzija o demokratičnosti hrvatske dr- žave zamijenila je tako sámu ideju demokracije, a toleriranje bezakonja pokrenulo je niz sličnih zločina koji su s vremenom nepovratno kompromitirali ideju pravne države u Hrvatskoj. Ovaj zločin, kao i nemoralni otkup nekretnina i tvornica koji je započeo upravo pod zaštitom predsjedničke obitelji, paradigmatski je primjer kako rišeljeovska politika „državnog razloga“, koruptivna moć reprezentativne demokra- cije i globalna vladavina Spektakla u praksi predstavljaju jedinstveno i nerazmrsivo klupko u kome se ne zrcali samo koruptivna nego i destruktivna uloga moderne politike prema građanskome društvu. Problem politike u doba vladavine spektakla nije toliko u tome što profesional- ni političari sada postaju i glumci ili medijske zvijezde, niti je problem spektakla u samoj prirodi medijalnosti o kojoj su već gotovo sve što je doista bitno napisali Marshall McLuhan i Vilém Flusser. Najvažniji problem društva spektakla zapravo je problem njegove estetičke i etičke indiferentosti koja se na koncu manifestira kao sveopća vladavina kiča i izostanak istinske težnje prema pravednosti. Tamo gdje se