Nova Istra

325 Goran STARČEVIĆ POLITIKA I POLITIČARI pervertirali u tiraniju i oligarhiju, ona, kao i svaki drugi politički oblik, legitimitet zadobiva jedino kada i sama udovoljava kriteriju prijateljstva kao mjerilu praved- nosti. Upravo zato Aristotelove posljednje riječi, prema legendi koju je pamtio još i Montaigne, glasile su: „ O prijatelji moji, nema prijatelja! “. Aristotelova lamentacija nad sudbinom zajednice prijateljstva, gledamo li na nju iz perspektive društva koje je jedva preživjelo okrutne pobune masâ i krvave tota- litarizme dvadesetoga stoljeća, u prvi se mah čini naivnom u odnosu na Platonovo upozorenje o teatrokratskom srcu demokracije. Proletarizacija svijeta, danas zna- mo, ne donosi samo trivijalizaciju etičkih i estetskih vrijednosti, nego i neprestanu opasnost od skliznuća prema nasilju i teroru. Platonova kritika demokracije kao društvenog uprizorenja teatra polazi od pretpostavke da je spektator (gledatelj) već i po samoj etimologiji pojma kvaritelj one harmonije društvenih odnosa u koju su vje- rovale Platonova i vedantska teorija društvenih staleža, tj. netko tko nije sposoban za istinsko sudjelovanje u političkom životu. Tek je u građanskoj demokraciji, kao sustavu koji podrazumijeva čovjekovu zrelost za naizmjenično sudjelovanje i pro- matranje, tj. njegovu sposobnost za naizmjenično pokoravanje i vladanje, moguće da onaj koji u jednome času biva promatrač, u drugome postaje akter nekog događaja. Ova izmjenjivost društvenih uloga najveća je politička snaga, ali istodobno i najveća mana demokracije. Ona je glavni razlog njezine privlačnosti, ali i razlog pogubnoj vladavini općih i pojedinačnih iluzija. Zato kada danas na tragu Platonove kritike demokracije polisa i Debordove kritike kapitalističkog megalopolisa govorimo o vladavini spektakla, mi zapravo govorimo o društvu u kojemu više ne postoji jasna podjela društvenih uloga, tj. društvu kojim vlada ili vihor neprestanih promjena, ili automatizam neprestane proizvodnje ideološkog privida. Ova difuzna podjela društvenih uloga temeljni je princip vladavine spektakla. Istinska demokracija, baš kao i aristokracija, naime, zahtijeva jasnu podjelu političkih uloga koje poštuju neku svima vidljivu ili uhodanu proceduru. An-arhijska etika demokracije ne znači da je ona istodobno i politika anarhije, jer upravo načelo bratstva ili obeskonačenja odgovornosti kakvim ga je opisao Em- manuel Lévinas sprječava njezino skliznuće ili moralni pad „u red koprena i slika“. Društvo spektakla, međutim, nije ništa drugo nego društvo bez temelja u bilo ka- kvim izvornim ili autentičnim društvenim vrijednostima. Vladavina iluzije, smatrao je Baudrillard, zasniva se na tome što je integralna stvarnost spektakla postala stvar- nost u kojoj je posve nestala granica između virtualnog i realnog, jave i sna. U njoj više ne postoji čak ni iluzija sáma, jer nema načina da se raskrije njezina koprena ili krinka. U etičkim i političkim pitanjima vladavina spektakla predstavlja nemoguć- nost da se autentična etika razlikuje od ideologemâ kao tvorevina lažnoga morala, kao i nemogućnost konstituiranja politike kao istinskog, a ne lažnog, danas bismo