Nova Istra

327 Goran STARČEVIĆ POLITIKA I POLITIČARI društvo više ne zasniva na pravednosti, na koncu nestaje i sama ideja društvenosti. Guy Debord je Spektakl pokušao definirati marksističkom terminologijom po ko- joj društvo spektakla u sebi objedinjava sve one otuđene društvene snage koje se u svojoj re-prezentaciji povode za kapitalističkom logikom razmjenske vrijednosti. Tako bi se svi etički i politički fenomeni, baš kao i svi problemi suvremene ekono- mije, kulture i umjetnosti, na koncu sveli na aporiju fetišizma robe, tj. na vladavinu idolopoklonstva u kojoj se zrcali fetiški značaj svih pojava koje čine globalni spektakl suvremenog kapitalizma. Trebamo li iz toga zaključiti da je spektakl pogonsko gori- vo kapitala, ili da je kapital pogonsko sredstvo spektakla, zapravo je posve svejedno. Rob je na koncu postao roba – to je, za Deborda, jedini smisao i jedina tajna društva spektakla. U sveopćoj indiferenciji, tj. u situaciji u kojoj „sve prolazi“, jer ne postoji više ništa što bismo još uvijek smatrali nenormalnim, nestaje i sam nagon ili volja za pobu- nom jer, kako kaže Debord, „ onoga časa kada ekonomija obilja razvije kapacitete za preradu te konkretne sirovine, i samo nezadovoljstvo postaje roba “. 6 Svaka je pobuna unaprijed amortizirana jer ona se, i prije nego što se dogodi, već naveliko rasprodaje na policama trgovačkih lanaca, kao i na festivalima subverzije pod zastavom neoli- beralizma. Sjajan primjer ovoga fenomena vidjeli smo na londonskim Olimpijskim igrama na kojima je nekada protestna pjesma „London Calling“ pretvorena u turi- stičku razglednicu, baš kao što se pokret „Occupy Wall Street“ na koncu rasplinuo u TV-sapunicu informativnog programa. Spektakl je, zahvaljujući unifikaciji, tj. svođenju svih ljudskih odnosa na puku glumu ili hipokriziju, na koncu doista pre- rastao u globalni autopoetički mehanizam koji je Jean Baudrillard na tragu Lévinasa nazvao rastućom inteligencijom zla.Wolandovski šarm ili paradoksalna privlačnost inteligencije zla, koju je u romanu„Majstor i Margarita“ nenadmašno opisao Mihail Bulgakov, zasniva se upravo na ovoj kobnoj amortizaciji svakog poriva za istinskom promjenom, tj. na onom arhetipskom, pilatovskom konformizmu. Susret Isusa i Poncija Pilata, kao sudbonosni susret etike i politike, iz rimskih se arena nije preselio samo u Staljinovo carstvo, nego on podjednako predodređuje i suvremeno društvo spektakla. Homo eskapist , taj Poncije Pilat našega doba, za- robljen u svojoj estetiziranoj halucinaciji stvarnosti, baš poput Bulgakovljeva Pilata, duboko u sebi još uvijek jasno razlikuje dobro i zlo, ali to razlikovanje mora potis- nuti želi li preživjeti neumoljivu vladavinu spektakla. Baš kao i prokurator Judeje, moderna politika, odvojena od svog etičkog bitka, uzalud nastoji sačuvati čiste ruke, jer čak ni onda kada doista nastoji ostati humanom, ona ne smije napustiti teatar okrutnosti koji je sama inscenirala. Da bi se izašlo iz vještičjeg kruga vladavine spek- 6 „Društvo spektakla“, teza 59.