Nova Istra

324 POLITIKA I POLITIČARI Goran STARČEVIĆ i to ne u ime vladavine naroda nego u ime građanske etike kao političke vrline poje- dinca koji je podjednako sposoban za vladanje i za pokoravanje, demokracija i sama udovoljava osnovnoj ideji svoje vladavine, tj. želji da se prekine pravo ili monopol aristokracije na nasljednu i bespogovornu vladavinu nad društvom u cjelini. U „Nikomahovoj etici“, ponajvećem spomeniku antičke građanske demokracije, Aristotel na jednome mjestu objašnjava odnos između onoga koji živi političkim životom ( bios politikós ) i onoga koji živi životommudraca ( bios theoretikós ). Za razli- ku od nas današnjih koji sumnjamo u sam pojam istine, Aristotel je razlikovao čak pet načina na koje čovjekova duša spoznaje istinu. 5 Dok su umnost i mudrost bile vezane uz teoriju ili promatranje stvari čija počéla ne možemo promijeniti, znanje primjereno onome koji se bavi istinom praktičnoga života i nastojanjem da se una- prijedi zajedničko dobro u političkoj zajednici nazivalo se razboritošću ili fronezom ( phrónesis ). Jer se froneza najprije bavi praktičnim stvarima, nesumnjivo je da joj pri- pada najveća moć u državi. Ona međutim, upozorava nas Aristotel, nikada ne smije vladati nad samom mudrošću jer razboritost i ne znači ništa drugo nego vladati u ime mudrosti. Za razliku od svog učitelja Platona, Aristotel je vjerovao da narod može i sam izabrati dovoljno razborite predstavnike koji će se u svojim odlukama povoditi za savjetima mudrih, jednako kao što je vjerovao da savršeni polis nije ništa drugo nego zajednica dobrih prijatelja. Prijateljstvo, a ne sam oblik političkoga ure- đenja, jedini je istinski prosuditelj pravednosti. To je razlog zbog kojega i Aristotel, odbijajući Platonov sustav oktroiranja zajedničkog dobra, ostaje skeptičan prema pojavi demokracije, iako izrijekom tvrdi da ona najmanje zastranjuje u odnosu na „idealne“ oblike vladavine (kraljevstvo, aristokracija, timokracija) koji su bili poznati u arhajsko doba. Tamo, naime, gdje nema prijateljstva, a razlike među građanima postaju nepodnošljive, nema ni istinske političke zajednice. Premda se demokracija kao politički sustav pojavila zato što su arhajsko kraljevstvo i njegova aristokracija 5 U VI. Knjizi „Nikomahove etike“ kao dijanoetičke vrline, tj. načini na koje duša spoznaje istinu, navode se znanost , umijeće , razboritost , umnost i mudrost . Znanost se bavi spoznajom fenomena koji bivaju po nužnosti. Umijeće (poietika) se bavi nastankom stvari koje „mogu biti“, a svoje počelo imaju u tvorcu. Za razliku od tvorbe, počelo činidbe (prakse) nije isključivo u tvorcu, a razboritost se definira kao praktična ili činidbena sposobnost usklađena s razumom. Ona nije isto što i umije- će, jer sve što se čini može se činiti i drugačije, niti je znanost, jer se ne bavi predmetima koji bivaju po nužnosti. Bitno je zapamtiti da, prema Aristotelu, nije moguće biti razborit ako čovjek ne teži prema dobru, jer razboritost je, prije svega ostalog, sposobnost činidbe ljudskih dobara. Umnost je način spoznaje koji se odnosi na počela stvari, a mudrost je najpotpunija od svih spoznaja jer mudrac poznaje i sáma počela, i ono što iz njih proizlazi. Mudrost se, dakle, podjednako odnosi i na umnost i na znanost. Objedinjavajući sve načine na koje se duša odnosi prema istini, mudrost jedina omogućava cijelu krepost ili vrlinu ( àreté ) i čovjeku pokazuje put prema njegovu osobnom blaženstvu ( eudaimonia ).