Nova Istra

323 Goran STARČEVIĆ POLITIKA I POLITIČARI Barthes u „Mitologijama“ 1 daje lucidan opis i preciznu antropologiju potrošačkog spektakla, ali ne ulazi podrobno u njegovu genealogiju. Za Emanuela Lévinasa, kako je on to vidio u knjizi „Totalitet i beskonačnost“ 2 , spektakl je predstavljao svo- jevrsno etičko iskušenje ili problem čovjekova pada u„ red slika i koprena “ koje najav- ljuju „ kutak u kojem se skriva zao duh “. U prvoj sustavnoj kritici društva spektakla, tj. istoimenoj knjizi Guya Deborda 3 , spektakl se promatra iz marksističke perspektive kao političko-ekonomski fenomen po-rob-ljavanja svijeta, tj. kao nesretni produkt otuđujućeg ekonomizma i njemu pripadajuće ideologije. Tek je Baudrillardova feno- menologija spektakla, kao globalne Iluzije koja je zbog svoje ontološke indiferent- nosti otvorila prostor prikrivenoj i sudbonosnoj imaginaciji Zla, razotkrila stvarne razmjere čovjekove zapalosti u carstvo privida tzv. integralne stvarnosti . 4 Pervertiranje građanske demokracije u puku inscenaciju spektakla nije nikakvo iznenađenje, ni fenomen koji pripada isključivo dobu razvoja masovnih medija u dvadesetom stoljeću. Već je Platon, taj veliki preziratelj vladavine puka, demokrat- sku vladavinu nazivao teatrokracijom – vladavinom neuke gomile koja misli da se u sve razumije, a sve društvene i kulturalne probleme nastoji razriješiti argumentom većine. Grčka riječ theates označavala je gledatelja, onoga koji pribiva nekom doga- đaju. Kada gledatelj i sam postane akterom na pozornici ili arbitrom nekog doga- đaja, zakoniti poredak stvari u kome teatar predstavlja inscenaciju života mijenja se u perverznu suprotnost – život postaje inscenacijom sebe samoga, tj. život postaje supstitucijom teatra. Kada bi demos (puk) doista bio istinski ili jedini subjekt demokracije, Platonova kritika demokracije kao isprazne i neobuzdane vladavine teatra vrijedila bi i u da- našnje doba, a moderno društvo spektakla ne bi predstavljalo nikakav osobiti skan- dalon , nego logičnu posljedicu kvarenja izvorne zakonitosti ili harmonije društvenih staleža na kojoj se zasnivala aristokratska politika pred-demokratskoga doba. Kri- tika demokracije u tom bi se slučaju svela na opravdani kulturalni pesimizam koji proizlazi iz kšatrijskog i brahmanskog ressentimenta izraženog u učenju o mračno- me dobu ( kali yuga ) čija je vladavina zaslužena i neminovna kazna za uvredu davno zaboravljenih, ali još uvijek taštih bogova. Istinski subjekt demokracije, međutim, gledamo li na demokraciju iz perspektive građanske etike kakvu je u „Nikomahovoj etici“ i „Politici“ razvio Aristotel, može i mora biti jedino pojedinac kao građanin. Jedino u slučaju kada se dosljedno vrši izmjenjivost građana na javnim funkcijama, 1 Roland Barthes:„Mitologije“, Naklada Pelago, Zagreb, 2009. 2 Emmanuel Lévinas:„Totalitet i beskonačno“,„Veselin Masleša“, Sarajevo, 1976. 3 Guy Debord:„Društvo spektakla“, Arkzin, Zagreb, 1999. 4 Jean Baudrillard:„Inteligencija zla ili pakt lucidnosti“, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. Preveo Leo- nardo Kovačević.