Nova Istra

322 Goran STARČEVIĆ, Zagreb TEATROKRACIJA I DRUŠTVO SPEKTAKLA „ Postoji Kleeova slika koja se zove Angelus Novus. Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da se namjerava udaljiti od nečega u što se zagledao. Oči su mu raskolačene, usta otvorena, a krila spremna za let. Anđeo povijesti sigurno tako izgleda. Lice je okrenuto prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline i baca ih pred njegove noge. “ (Walter Benjamin,„Povijesno-filozofske teze“) Građanin koji odustaje od svoga prava i svoje dužnosti da aktivno i neposredno sudjeluje u životu svoje zajednice ne postaje samo a-političnom, nego i a-moralnom osobom koja za sve svoje životne nevolje na koncu može kriviti jedino sebe sama. Ovu poruku modernom je čovjeku još početkom 20. stoljeća uputio Franz Kafka parabolom o Jozefu K. koji, skončavši poput psa, ni na samom kraju procesa u koje- mu se sudilo njegovu vlastitom životu nije shvatio da je upravo on, građanin koji više ne zna i ne želi sudjelovati u političkim procesima svoga grada, glavni nalogodavac svoga vlastitog ubojstva. Ne želimo li i sami skončati poput Jozefa K., morat ćemo ponovno naučiti baviti se politikom bez pomoći i posredovanja profesionalnih po- litičara. Bez obzira na to kakvu će formu ova avantura poprimiti u budućnosti, ona neće biti moguća sve dok se građanska svijest ne probudi iz još jedne za nju smrto- nosne iluzije – robovanja demokracije globalnom društvu spektakla. Kritika suvremenog društva spektakla javljala se postupno i stidljivo, baš kao i svijest o njegovu stvarnom karakteru i njegovim stvarnim posljedicama. Roland