Nova Istra

303 Nino RASPUDIĆ POLITIKA I POLITIČARI defekaciju kao metonimiju lošega, nekvalitetnog, licemjernog, ispraznoga govora), a drugi je to što gleda roditelja u oči, tj. što ne osjeća sram, što se ponaša kao da je to što čini silno važno i radi to s uvjerenjem. Defekacija, kakanje ili sranje kao metonimija ispraznog, demagoškoga govora nalazi se u većini jezika. Osim na govor, odnosi se i na pisanje. Monumentalni spomenik Ni- koli Tommaseu na trgu Santo Stefano u Veneciji, koji prikazuje velikoga leksikografa i nešto slabijega pisca s hrpom knjiga za leđima Venecijanci zovu„Cagalibri“,„Knjigoser“. I doista, na drugi pogled, nisu u krivu jer spomenik doista tako izgleda. Zbog proble- ma sa statikom prilikom izgradnje spomenika, graditelji su dodali stup od knjiga kao potporanj, ne razmišljajući o (ne)zgodnim asocijacijama koje bi to moglo izazvati. Ako bismo usporedbu povlačili dalje, dalo bi se na temelju autorske poetike govoriti o više vrsta kenjaže i u našoj književnosti, pa dok neki kake lagano, nepretenciozno, drugi seru monumentalno, metafizički tvrdo i hermetično... Ali to je tema za neki drugi esej. Profesor s Princetona, Harry Frankfurt, posvetio je seratorskom načinu govora vrijedan esej pod naslovom On bullshit , na hrvatski preveden i objavljen kao knjiga pod naslovom Kenjaža . Kenjaža je za Frankfurta prije svega govor koje ne haje za to je li istinit ili nije, koji je ispražnjen bilo kakvog „hranjivog“ sadržaja, bilo kakve informacije ili stava, već ima isključivu funkciju prikazati govornika u određenom svjetlu. Kao što je izmet preostatak, otpadak materije iz koje je izvučen sav nutritivni sadržaj, takav je i govor verbalnog kenjatora spoznajno potpuno beskoristan i isprazan. Političar je, nažalost, za veći dio javnosti, samorazumljivo, onaj koji priča bez od- govornosti. Sere o nečemu što nema veze s realnim problemima, a o čemu uglavnom zna vrlo malo, ili ništa. Postoje resorne, standardne kenjaže, vezane za uže sektore, ali imamo i temeljne, okvirne ili megakenjaže poput one o ulasku u EU kao nečemu što nema alternative i što samorazumljivo predstavlja početak rješenja svih bitnih problema. Političari, dakle, u očima većine građana, pa i vlastitih birača, seru, pet- ljaju, pričaju jedno, misle drugo, rade četvrto... Netko kaki o pravednosti, netko se istovara s dvjesto tisuća novih radnih mjesta, a netko pak nadosire o Hrvatskoj kao ravnopravnome članu europske obitelji... Najčešće čak niti ne kenjaju individualno, već svi vrte ista, uniformirana, retorički već zapakirana sranja, koje samo emotivno podgriju, kao u mikrovalnoj pećnici, i serviraju redovite obroke politički zakržljaloj javnosti. Posebna vrsta političkih seratora su oni koji simbolički kapital u javnosti skup- ljaju ukazujući na tuđe kenjaže, ne nudeći pri tome nikakvu alternativu. Postoji i metakenjaža, to su „politički analitičari“, demagozi na kvadrat, koji stalno seru o tome kako politčari seru. Obično ih prati epitet „moralne vertikale“. Kad-tad se i oni aktivno naguraju u politiku.