Nova Istra

304 POLITIKA I POLITIČARI Nino RASPUDIĆ Nakon što smo zaključili poveznicu između realnoga sranja i prenesenoga zna- čenja u kojemu se koristi za obilježavanje lošeg, licemjernog i ispraznog, ne samo političkoga, govora, valja prijeći i na drugi bitan element koji strukturira vic, a to je gledanje u oči. Nenametljivo gledanje sugovornika u oči lijepa je navika, koja postaje i pitanje bontona u situacijama kada mu iskazujemo nešto važno: obećanje, ljubav, sućut, kad nazdravljamo i slično. Pogled u oči daje konotaciju važnosti, ali i iskrenosti. Stoga se i kaže – reći „nekome nešto u oči“ ili pak „ne može mu pogledati u oči.“ „Gleda te u oči“, znači da to radi otvoreno, neskriveno, uvjereno. Ako netko gleda sugovornika u oči i kenja, očito ima priličnu dozu drskosti ili manjak„obraza“. Kao političar koji s takvim govorom izlazi u javnost, gleda u kame- ru i kenja, ili pak gleda biraču u oči s golemog jumbo-plakata, dok mu riječi iskazuju obično stupidan i licemjeran slogan poput „Pošteno“, „Idemo dalje“, „Zajedno do ci- lja“,„Uvijek uz narod“ i slično, pri čemu često kurva propovijeda o poštenju, izdajica o časti, izrod o rodu, grješnik o Bogu, lopov o poštenju, hulja o moralu. Dakle, imamo dva bitna elementa za zaokruženu metaforu – dijete koje kaki i dijete koje gleda u oči. Nedostaje još jedan, bitan element posredovanja. A to je ro- ditelj, koji nalazi poveznicu između djeteta i političara. Roditelj očito nije političar, on je onaj koji ga prosuđuje s neke samoproglašene, moralno nadređene pozicije i adresira vic publici koja s iste pozicije nalazi užitak u političarevu nemoralu i vlasti- toj superiornosti. Ali tko smo to mi koji stojimo pred političkom praksom kao roditelj nad tutom? Pošteni građani? Zdrav narod? Uredni porezni obveznici? Vraćam se na početno pitanje: kakva je to politička zajednica unutar koje je kao osnovna značajka političara prepoznata kenjaža, licemjerje, nedostatak obraza? Što takva slika govori o javnosti? Mogu li, ako je takvo stanje dugoročno, građani biti u prosjeku bolji od političara? Je li banalno reći – kakva javnost, kakvo biračko tijelo, takvi i političari i obratno? Je li bezobrazno ne složiti se s tezom kako svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje i dodati kako ovaj naš ima i bolju nego što je zaslužio? Može li narod biti korumpiran? Prestaje li odgovornost biračkoga tijela za većinski izbor nakon prvog razočaranja u novu ili najnoviju Vlast? Što je izlaz za publiku uvodnoga vica? Kako bi izgledalo društvo bez političara? Je li rješenje antipolitika? Italija je više puta bila avangarda kako pozitivnih tako i negativnih tendencija u europskoj povijesti. Danas je ta zemlja najjasniji primjer tri- jumfa antipolitike – tehnokratska Vlada koju nije izabrao narod, već financijska elita s jedne, a s druge strane demagogija zabavljača Beppea Grilla, koji podilazi najnižim antipolitičkim strastima razjarenoga i razočaranog puka na prepunim trgovima. Ako je političar po definiciji onaj koji se bavi javnim poslovima, tko će ih dovesti