Nova Istra

298 POLITIKA I POLITIČARI Antun PAVEŠKOVIĆ smije se zaboraviti da je promišljanje govorništva na slijedu govorničke prakse izra- slo iz potrebe da se uredi pravosudni iskaz, ali i općenito svaki javni, pa prema tome i politički izrijek. No, ako je umijeće govorništva poveznica između dva umijeća, tada o razlikama treba govoriti oprezno. Rečeno nas, dakle, upućuje na barem jednu zajedničku osobinu književnosti i politike. Ono što je u književnosti dobar, aktuali- tetom prožet, provokativan stil, u politici bi trebalo biti dobro govorništvo. I jedno i drugo, tradicije i jednostavnosti radi, nazovimo retorikom. Loša retorika preduvjet je lošoj politici. Mucanje, nesnalaženje, nesabrani iskazi, nesuvisle misli, simptom su loše političke strategije. Nije riječ poglavito o tehnici govorenja, jer znamo više povijesnih primjera kada su državnici bili ili od naravi loši govornici ili su čak patili od teških govornih mana pa su ipak funkcionirali, poneki od njih i jako dobro, u svojim ulogama. Govorničke insuficijencije, o čem ću opširnije progovoriti kasnije, svladavali su poglavito na dva načina. Vrijedno ih je spomenuti jer svaki na svoj način dosta uvjerljivo svjedoče narav sustava u kom je djelovao stanoviti političar. Govornici poput Demostena, od naravi unesrećeni govornom manom, upornom su vježbom otklanjali svoju insufucijenciju. Što to govori o sustavu u kom je spome- nuti krasnoslovac živio i djelovao? Ponajprije da je bio demokratski, te da se u njemu pojedinac mogao nametnuti isključivo snagom svoje govorničke prezentacije, kako fizičke, tako i logično-diskurzivne. Kritička recepcija općinstva u takvoj je situaciji podrazumljiva. Aktivna uloga slušateljstva pretpostavlja jednakost svih sudionika govorničkoga čina, pa se govornik ni na što izvan sebe sama, svoje pojavnosti i pa- meti, ne može osloniti. Kolektivnu recepciju virtualno prati ono što su folkloristi definirali kao kolektivnu cenzuru. Jer ne treba zaboraviti da su demokracije, još od Sokratovih vremena, znale posegnuti za ostracizmom. Demokracija kao sustav u kome nema istaknuta vladara, pojedinca kao imanentne središnje žrtve, uvijek traži žrtvene figure. Taj rizik, međutim, ujedno je i jamstvo svojevrsne poštene igre u kojoj osim govornikova sebstva nema nikakva pomoćna sredstva ili trika koji omogućuje prednost bez potpuna predavanja igri. Drugi tip kompenzacije pružaju diktatorski, a pogotovo totalitarni sustavi, u ko- jima se poznatim postupcima gradi kult ličnosti. Neugledni, kreštavi, mucavi likovi, pretvaraju se sustavnim zastrašivanjem i pranjem mozga masa u numinozne figure spram kojih je kritika i nemoćna i onemogućena. Bez obzira na narav sustava, pri- sjetimo se ipak da je u donekle sličnim uvjetima Lenjin kao čovjek velike osobne karizme uspijevao zadobiti povjerenje recepcije svojih sljedbenika, dok to neugled- nu, ružnu, slabu govorniku Staljinu nikada ne bi uspjelo bez straha kao dodatna krasnoslovna argumenta. Staljin je i gradio sustav straha i jedan moment, vrlo bitan, razlikuje ga od terora u vrijeme Lenjinova rukovođenja revolucijom. Nimalo svet,