Nova Istra

297 Antun PAVEŠKOVIĆ POLITIKA I POLITIČARI vremena i za što drugo, osim za nekoliko sati odmora od cjelodneva iscrpljivanja. Konzumiranje tzv. visoke književnosti zahtijeva energiju koju niti jedna od spome- nutih skupina društva nije u stanju priskrbiti sebi samoj. O srednjem sloju kao bazi više kulture i književne proizvodnje danas se može teško govoriti. Pretežit dio me- nadžerskoga sloja i većina siromašnih radije će pobjeći u svijet književnoga smeća, nego se dodatno iscrpljivati koncentracijom na stilske i misaone suptilitete. Književ- ni šund postao je tako imperativ. Kao da je tržišna logika lukavo osigurala sebe samu od one druge, potencijalno subverzivne komponente književne proizvodnje. (Ipak, ne budimo sigurni!) Književnost kao prostor slobode u ovom, navodno najslobodnijem od svih svje- tova, presedan je opasan onoliko koliko ga strukture društvene moći nisu u stanju kontrolirati. Dobra književnost postaje lošim primjerom i zazornim idealom. Umi- ranje književnosti, iščeznuće dobre literature, neizgovorena je, ali poželjna procedu- ra sužavanja ljudskoga izbora. Sužavanje izbora u bilo kom segmentu duhovnoga ži- vota pogoduje zaboravu mogućnosti izabiranja. I to se uklapa u model manipulacije našim željama, provociranima ne više promidžbenim nagovorima, nego modelima ponašanja koje nameće opće mišljenje, kreirano logikom financijskih vrijednosni- ca. Potrošač postaje mantra i spasonosna formula neoliberalizma. Sloboda postaje sloboda potrošnje. Potrošnja svoj objekt, potrošača samoga, svodi na ograničenu skupinu želja. U takvoj situaciji jedini prostor slobode ostaje književnost, ma koliko bila tržišno programirana. Čak je i književni šund, literarno smeće, ma koliko nas nastojalo zaglupljivati, potencijalno subverzivno jer nas navikava na čitanje kao indi- vidualni bijeg u vlastitu samoću. Samotnjaci nikada nisu dobri potošači. Samoća se, naime, ne kontrolira. Zato je čitanje uvijek neka vrsta uzmicanja nametnutoj, izmi- šljenoj, simuliranoj realnosti. Paradoksalno, ali izmišljena stvarnost najučinkovitije pobija izmišljenu stvarnost kada se ona trudi prikazati autentičnom. Kada jednom osjetimo što je to izmišljeno, pa makar i nekritično uživali u njemu, lakše ćemo pojmiti narav izmišljanja, bit obmane. Ako je danas politika u službi tržišta, tada je svaka književnost, pa i ona najbanalnija, njen potencijalni neprijatelj. Naprosto zato jer joj je opasna zbog svega rečenoga. Književnost i politika, ipak, u tehničkom smislu imaju više dodirnih točaka nego bi se to na prvi pogled moglo činiti. Dobra politika mora računati na umješne reto- ričke strategije i to je preduvjet uspješnih političkih projekata. Retorika je sve do 19. stoljeća bila aksiološka i poetička baza književnoj proizvodnji. Profesionalizacijom i omasovljenjem recepcijske mase književnosti, retorika se polako povlači u strukovni zabran govorništva, ali su njeni tragovi, pogotovo u stilistici, još sasvim razvidni kao dio metajezika o književnosti. U politici, u analizi političkoga diskursa, retorika je itekako korisna. Naravno, prije nego se sjetimo ove sasvim utilitarne namjene, ne