Nova Istra

296 POLITIKA I POLITIČARI Antun PAVEŠKOVIĆ Ako je tome tako, onda bi književnost pripadala ugodnu zabranu nestvarnosti. Ugodnu višestruko – društveno alimentiranu i recepcijski poželjnu. Nasuprot njoj je politika kao društvena stvarnost. Trenutci u kojima književnost dotiče stvarnost nužno su trenutci tragičnosti. Verterovska samoubojstva svjedočanstvo su rečenoga. Književnost, doduše, može biti izlikom života ili smrti, ona može pokrenuti i druš- tvene događaje, ali ona radije ostaje marginalan glas. Danas pogotovo. Takozvani društveni angažman književnosti simplifikacija je njene uloge. Odnosno, pojedno- stavljenje već u trenutku kada u polje književnoga umetnemo riječ uloga. Riječ uloga je maliciozna. Zašto? Naprosto zato jer se lišiti nje u ovome kontekstu znači pristati na naivnost. Makar ta naivnost bila i metodološka. Upravo takovu jednu nuđa nam koncept književnosti kao paralelna svijeta. Dodajmo mu tek komponentu ne-stvar- nosti. Osigurava nam spomenuti metodološki bodrijarizam. Tako radikalno promatrajući stvari, književnost i politika su posve različite po- javnosti. Konzekventni radikalizam otišao bi dalje i ustvrdio da politika postoji, dok književnost ne postoji. Naime, politika postoji i neovisno o nama. Književnost postoji samo u nama. Još konzekventnije – politika je u stanju natjerati nas na vlas- tito postojanje, a književnost nema nikakvu moć nad onima koje ne zanima njeno bivanje. Ta razlika približava politiku lotmanovskom konceptu ritualnosti. Tako postavljene razlike osiguravaju, pak, jednu lagodnu, ali i drugu, na prvi pogled teš- ko uočljivu, poziciju književnosti. Lagodnu utoliko što književnost uvijek možemo uzeti zabavom, pučki govoreći – laganicom. Druga je potencijalno moćna upravo s vlastite subverzivnosti. Napravimo ovdje malo dulju digresiju i razmotrimo položaj književnosti u suvre- menome svijetu, najboljem i najgorem od svih dosad nam poznatih. Najboljem jer nikada ranije nije čovjeku pružao profesionalne, socijalne, rekreativne mogućnosti kakve su mu dostupne danas. Najgorem jer istodobno nemilosrdno uskraćuje te iste mogućnosti podosta širokom sloju pučanstva u svim zemljama. Zakon tržiš- ne razmjene istodobno je najpravednije i najokrutnije načelo društvene stvarnosti. Profit kao jedino mjerilo uspješnosti svojom diktaturom beskrupulozne gramzivosti reducira uspjeh na iznimno mali postotak pripadnika društva. Globalizacija kao drugo ime za diktat najvećih političkih i gospodarskih igrača na mundijalnoj razini osigurava neravnomjernu raspodjelu dobara i šansi. Svođenje suvereniteta malih, nemoćnih, perifernih država na puku simboliku nacionalnoga znakovlja izbija eko- nomski slabijim društvima i ono malo mogućnosti da se zaštite od nekontrolirane razmjene svemogućega kapitala. Geografsko postaje klasna oznaka. U takvoj situaciji čovjek je u svojoj bijedi potpuno demotiviran za bilo kakav kul- turni napor, budući da kopanje po kantama za smeće ne ostavlja puno vremena za konzumaciju kulture, ili mu, u trci za održanjem vlastita statusa, ne ostaje puno