Nova Istra

295 Antun PAVEŠKOVIĆ POLITIKA I POLITIČARI lizacijskom krugu neprekidno vezuje za vladalački zanat, umijeće vladanja, upravlja- nja državom. Politika je državotvorstvo, a u novija vremena, ona što sebi rado tepaju da su demokratska, ona je put k osvajanju i zadržavanju moći upravljanja državom. Mogli bismo stoga napraviti veliki lûk i zaključiti da je politika moć. Uz to i sredstvo osvajanja moći. Književnost je, za razliku od politike, prošla nešto složeniji povijesni put. U svom današnjem liku ona se javlja tek tijekom proteklih dvjestotinjak godina, istovremeno i posljedično pojavi tržišta i građanskoga društva. Od povlaštena i subvencionirana glasa profesionalaca koncentriranih na uho vlasti, te alimentiranih od te iste vla- sti, ili disidentstva dostupna oku malobrojnih učenih, postaje razmjensko dobro, roba, tržišni artikl. Zabava, užitak, mudrost kupovno dostupna najširim slojevima pučanstva. Tržište podrazumijeva razmjensku recipročnost. Recipročnost po sebi ukida neposrednu moć, navlastito prisilu kao njenu tradicionalnu komponentu. (Doduše, i politika u demokratskim vremenima i društvima postaje tržišna roba, podložna zakonima ponude i potražnje, pa tako i dostupnija širim slojevima društva koje gubi povlaštene staleže. Ipak, ma koliko demokracija pružala priliku svima da se okušaju u vlasti, sama vlast još uvijek ostaje u rukama malobrojnih. Broj članova parlamenta je ograničen, ministara još ograničeniji, predsjednik vlade je samo jedan, a državni poglavar, osim u slučajevima kolektivna vodstva, također je jedna osoba. Slično tome, književna proizvodnja povlastica je malobrojnih profesionalaca i jedi- na razlika spram politike staroga režima jest dostupnost prilika. Suprotno tome, književnost je, za razliku od posredne i posredničke demokracije, u liku neposredne ponude moguće vlasništvo velike neimenovane mase recipijenata. Neki bi u reče- nome jedva dočekali zamaman okus identičnoga. Paradoksalno, međutim, ovdje je dostupnost šansi moguća samo na razini konzumacije, budući da je pretpostavka književnoj proizvodnji, osim zanatništva koje se naknadno može i mora svladati, zasnovana na iracionalnom momentu, na darovitosti.) Iskreno govoreći, htjeli smo za početak odrediti razlike, ali smo se, i nehotice, upetljali u labirint čudnih podudarnosti i neočekivanih suprotnosti. Ne želeći ga produbljivati, vratimo se polazišnoj tendenciji. S obzirom na rečeno, poslužimo se onim što religiozni znanstvenici vole nazvati metodološkim ateizmom. Ovdje pri- mijenjen, on bi mogao funkcionirati kao metodološki bodrijarizam. Sic! Povjeruj- mo, naime, Baudrillardu i njegovoj koncepciji simulakruma, makar je ona duboko problematična u svojoj vrlo naivnoj, doduše na prvi pogled nevidljivoj, implicitnoj pretpostavci, o neupitnoj autentičnosti usuprot današnjem svijetu lažnih identiteta. Zamislimo, naime, da postoji vlastitim apsolutom zajamčena stvarnost, kako bismo na neki način dopustili sebi predetičnu tezu o njenoj suprotnosti, dakle jamstvom one prve zajamčena nestvarnost.