Nova Istra

276 POLITIKA I POLITIČARI Jelena LUŽINA čitih profila i učinkovitosti, među kojima se nađe i nekih naših kolega, čak i prija- telja. Već samo pretpostavljam (ili, naprosto, literariziram) kako su njihovi PREO- BRAŽAJI kompliciraniji i opakiji zbog dva kapitalna razloga: 1) jer su izloženiji/ /vidljiviji/javniji i 2) jer podrazumijevaju odnosno uključuju vrlo stvarnu moć, pa su im i posljedice – moćne! Osobito ako su još i ozračene lošom mantrom. Moć kojom disponira politika, a koju prakticiraju njezini prvo-treće-sedmo sve- ćenici, uistinu je vrlo stvarna. Pogotovo ona koja se ne vidi, ili se ne vidi „na prvi pogled“. Radikalan, pronicljiv i vječno razgovorljiv Noam Chomsky u knjizi „Susta- vi moći“ govori o modalitetima i pojavnim oblicima te silne i silno manipulativne moći. Koja političarima služi, uglavnom, u dvije svrhe. Prva je propagandna, PR- ‑istička , kojom politika vješto i uspješno modelira našim ponašanjem, odnosno po- našanjemmasa, oblikujući naše ideje, naše teme i naš sveukupni svijet. Drugu bismo mogli nazvati operativnom, opresivnom. Naime, nakon što nam uspješno „klonira“ ponašanje i pogled na svijet, politika uistinu može činiti (s nama) što joj je volja. A volja joj je apsolutna: stabilizirati (za sva vremena) sustav kojim vlada. Reducirati demokratsko mišljenje i ponašanje na najmanju moguću mjeru. Tko su ljudi koji nam čine „to“? To su oni – baš oni! – smrtno ozbiljni i do pa- roksizma velevažni centurioni i mandarini kojima smo mi – baš mi! – poklonili svoje političko povjerenje, odlučivši im prepustiti svu brigu o nama i o svemu oko nas. Učinili smo to legitimno, formalno i demokratski, čak i ako nismo sudjelovali u izbornim procesima. Jedan je američki predsjednik – možda Eisenhower – rekao kako loše političke „leadere“ zapravo biraju oni časni građani koji uopće ne izlaze na izbore. Jer se politikom ne žele baviti. Jer su, eto, naobraženi i senzitivni ali, zamislite samo, takvi „bloody intelectuals“ svoja relevantna znanja i kapacitete ne žele upreg- nuti u opće dobro. Nego kunjaju po svojim prokletim mišjim rupama, uživajući u poziciji skeptičnih promatrača, nesposobnih da se poistovjete s ustanovama i ideo- loškim sustavima kojima prividno služe. O predsjedničkom mandatu Dwighta Eisenhowera, proslavljenog generala, voj- nog zapovjednika iz II. svjetskog rata i poratnog američkog gubernatora/gaulajtera poražene Njemačke, suvremenici su uglavnom tračali: da je samo paradni konj, da u ovalnom uredu igra golf i da ga, ukratko, cijela ta politička priča o moći ne zanima baš previše, pa prepušta drugima da se njome nekažnjeno igraju. Danas povijest o Eisenhoweru sudi drukčije, dokazujući kako su ga bahati suvremenici posve neo- pravdano doživljavali kao„predsjednika/političara s greškom“. I to samo zato jer nije pokazivao kako je opsjednut žudnjom za moći. Govorio je, nekoć, Sokrat svojim učenicima:„Kad bi mi tko davao znanje uz uvjet da ga nikome ne pokažem, ne bih ga ni primio“. Završio je, znamo, tako što su cen- turioni vlasti/politike/moći presudili da ispije kukutu. Moć politike uvijek je bila i