Nova Istra

275 Jelena LUŽINA POLITIKA I POLITIČARI obraženi u golemog kukca. Pritom se, valja objasniti, ovakvi esktremni apolitičnjaci zapravo i ne plaše potncijalnog kukcastog identiteta , koji bi ih takvom nevjerojatnom preobrazbom mogao zapasti, već se plaše mogućnosti da ih sam čin takve preobrazbe ne bi uopće iznenadio, baš nimalo! Jer, ako je suditi po ophođenju onih naših zna- naca, čak i prijatelja, koji su nenadano postali političarima, a s kojima smo nekoć dijelili zajedničke interese – kvalifikativ nekoć vremenske je naravi i označava raz- doblje prije kopernikanske preobrazbe kojom su se dotični preobratili u izvršitelje političkih radova – kukcasti se identitet može steći lako, ali i doživjeti/prihvatiti kao prednost. Gotovo pa lutrijski zgoditak. Kad jednom prijeđeš prag i zakoračiš u sferu politike i političarenja, povjeruješ: a) kako si, najzad, uspio u životu i b) kako ti je, odsad pa zanavijek, sve dostižno i moguće. Politika je prilično tajnovit, iznimno zakučast posao. Podrazumijeva vještine ko- jima ne mogu ovladati baš svi. Politika je ekvilibristika za koju, osim prirodnih pre- dispozicija, valja imati i neke stečene osobine. Najprije i nadasve onu koja izvršitelju političkih radova omogućuje da nepodnošljivom lakoćom relativiziranja ukine ili preskoči svaku činjenicu ili situaciju koja mu nije po mjeri. Ili mu, naprosto, ne ide u prilog. Za razliku o znanosti – koja je, dakako, racionalna i posvema ovisna o točnosti i provjerljivosti činjenica, ili od umjetnosti – koja je uvijek zarobljena indi- cijama, predpostavkama i pustim emocijama, politika je slobodna poput ptice. Ona je čista pragma u kojoj je malo što dosljedno i načelno, pa je zato i dopušteno (a ne samo moguće) sve što najkraćim putem vodi do najvećeg benefita. Ili to, barem, tako izgleda nama koji se svim silama trudimo ostati izvan političkih igara ma koje vrste. Ali smo još uvijek „normalni“, pa smo u stanju percipirati i vrednovati ono što nam se događa pred nosom. Ne mislim, pritom, da je politika lošija ili „prljavija“ od drugih javnih poslova ili da je, božeoprosti, jedina u kojoj dramatični/drakonski PREOBRAŽAJ postaje uvjetom opstanka. Nečim poput usuda ili mantre, neizbježnog conditio sine qua non postulata bez kojega se u zaplotnjačkim, svakodnevnim i nesumnjivo gadnim po- litikatsko-rovovskim igrama, da ne kažem bitkama... – teško preživljava i još teže napreduje. Naprotiv, sigurna sam da su kafkijanske preobrazbe posve „normalna“ simptomatologija svake društvene igre, ne samo političke. Uostalom, pouzdano znam da svi znamo bar jednog uspješnog liječnika koji se tijekom karijere peobra- zio u polubožanstvo, bar jednog glasovitog odvjetnika preobraženog u holivudsku megazvijezdu, najmanje jednog lokalnog tajkuna/tajkunčića manjeg formata koji se već tijekom prve tajkunske noći preobrazio u Johna Waynea, onakvog kakvog ga je upamtio iz filma „Rio Bravo“... Ukratko, ne mislim i ne tvrdim kako su najdrastičniji ili najpogubniji upravo PREOBRAŽAJI koji se događaju takozvanim izvršiteljima političkih radova razli-