Nova Istra

272 POLITIKA I POLITIČARI Dragutin LUČIĆ LUCE U obzoru života koji je progledao u sebe, ne kao u neko neukrućeno ma i najviše biće, koji sebe prepoznaje u vječnom bivanju, zbivanju, u prolaznosti, u prelaznosti, u neprestanim tekućim, promjenjivim granicama i središtima, plimi i oseki, kao da je život Europa, umjetnost, velika umjetnost je, uznastojat će oko toga u cjelini opusa, „istinskija” od “istine”; naravno, umjetnost kako je on vidi i čuje, umjetnost kao tijelo (ne zove li se, u tom slogu, jedna od najdragocjenijih Tinovih pjesama Himnodia to mou somati ?), kao Isusovački red , kao Pruski časnički zbor ... Sve su to redom meta- fore za jednu od nosećih„riječi” njegove spekulacije, njegova novog nauka: istina kao pravednost ! Teza XVI. Da, „pjena na ustima”... S pjenom na ustima se malo toga dokazuje, iako ni Nietzs- che u svakoj prilici nije bio imun na napastovanje tog demona bjesomučnosti; dosta- je prisjetiti se samo njegove „kletve na kršćanstvo” nazvane Antikrist , svih epiteta što ih je s toliko zlovolje udijelio Pavlu, proglasivši ga Kristovim antipodom, apostolom osvete, militarnim demonom osvete – policajac uvijek ostaje policajac. Nakon što izjavljuje da mu se„gadi” takav„način”, odnosno„govor” koji uspoređu- je s „kreketanjem” i „roktanjem”, te ga najzad drži ne za govor, nego za „ogovaranje” (ne treba nikako zaboraviti da dotični oponaša Zaratustru), upćuje sugovorniku – ako ga se uopće može tako nazvati – retoričko pitanje: zašto je tako dugo prebivao u „baruštini” da bi i sam postao„žaba i gad”? (U jednom aforizamu Zaratustra pouča- va kako u baruštinu ne treba skakati, ne stoga što je„mutna”, nego zato jer je„plitka”.) Najzad, Zaratustra ga optužuje da je zasjeo u „nečist” samo zato da bi imao to više „razloga” da se „osvećuje”, „osvetoljublje” je, optužuje ga, sva njegova „zapjenje- nost”, a ressentiment je u Nietzschea na najgorem glasu, indeks je onemoćalosti moći, robovanja prošlom, degenerescencija samog smisla (pri)vremenosti vremena. Stoga i kaže da je njegova „riječ” (Narren-Wort), „ meni na naškodu” (tut mir Sc- haden), i tamo gdje je „u pravu” (Recht hast), pa kad bi Zaratustrina riječ „ imala ” i „stoput pravo” (Recht hätte ), on će s tom istom, a ne nekom drugom riječi, paradok- salno,„uvijek” – „ činiti nepravdu” (Unrecht tun )! Da „riječ čini ”, štoviše da „ čini nepravdu”, ne zaslužuje li tako nešto da se kod toga zastane? Barem na časak... Jer se sugerira da je ratio , u svojoj biti, naravi i karakteru, nešto ekskluzivno praktično, implicitno da praksa ima i spekulativni karakter. Da, razum odlučuje o spekulativnom statusu„dobra”, ali stoji i obratno, da dobro dovodi „istinu” pred svoje sudište – je li istina, kako u svojoj „oralnoj paradoksologiji” pita Vladimir Jankélévitch, onoliko „dobra koliko je istinita”, ali i je li dobro istinito ono- liko koliko je dobro? I „istina” i „dobro” moraju položiti račun pred Areopagom one