Nova Istra

271 Dragutin LUČIĆ LUCE POLITIKA I POLITIČARI Teza XIV. Posljednja rečenica, prije no što će mu Zaratustra konačno začepiti gubicu, prekinu- ti ga, zaustaviti ga, imperativni je apel, izgovoren – da se ne zaboravi, s „pjenom na ustima”: „pljuni na veliki grad i vrati se!” Sve u i oko tog izrijeka – odaje ga. Odaje ga ponajprije ono neizgovoreno što visi u zraku, potom body language te fizičke manifestacije unutarnjeg stanja, no iznad svega imperativ: „vrati se!” Poziv Zaratustru da se „vrati” odaje da taj, koji je sve naučio i više nego naizust, uopće nije providjeo tko i što je Zaratustra, da se obraća nekomu koga tu zapravo i nema. Vratiti se?! Zar se onaj koji je upleten u kružnu putanju života, koji tako nešto od njega iziskuje, odlazeći od kuće svakim korakom ne vraća kući? Taj ko- jemu je način bitka poistovjećen s vječnim bivanjem (u Volji za moći naići će se na formulu: „bitak = bivanje”), dakle s prolaženjem i prelaženjem, više nije ljudsko biće čija je bit u cjelokupnoj dosadašnjoj zapadnjačkoj tradiciji od Platona i Aristotela do Descartesa i Kanta, pa i do Nietzschea, u množini svojih varijacija obrazložena na dvojak način kao animal racionale i animal sociale . Nije li Zaratustra, među os- talim, učitelj, kako jedva da se usuđuje priznati i samome sebi, „najponornije misli” o vječitom ponovnom došašću onoga jednakoga ? Nije li time nabačena i jedna tom bivanju, zbivanju, prolaženju i prelaženju, nova primjerenija istina , razumljena kao pravednost ? Nije li time tradicionalno razumi- jevanje istine kao eadequatio i corespondentia , dakle kao podudaranje suda i stvari , stavljeno u pitanje? Teza XV. Nietzsche više ne priznaje baštinjenu shemu istine, barem ne priznaje njezinu bezu- vjetnost. Takve istine su za nj nešto kao „korisne iluzije”, koje omogućuju uspostavu tzv. „vladavinskih tvorevina”, uz napomenu, ipak od „relativnog trajanja” u vremenu. Ukoliko se na to zaboravi, mogu nastupiti kobne posljedice: Narcis se, naime, uto- pio u jednoj takvoj„istini”, ilustrirajući time, istodobno i doslovno, da se u istu rijeku ne može zagaziti dvaput! Takve istine – razotkrit će – ne pokazuju kakve stvari zapravo “jesu”, nego kakve stvari zapravo „nisu” – one su poput noćnog neba posu- tog zvijezdama: hvatamo kurs orijentirajući se prema tim malim suncima iako ih, moguće, uopće nema, moguće je da su nestala u eksplozijama ili implozijama prije milijun, dva, tri milijuna svjetlosnih godina. No ponašamo se „kao da” ih stvarno ima, „da jesu”, a ne „kao da jesu”... Iz te perspektive zvjezdanog neba njemu su i svi oni veliki mislioci Zapada spomenuti u XIV. tezi – i filozofi i sofisti, astronomi i astrolozi – ujedno.