Nova Istra

270 POLITIKA I POLITIČARI Dragutin LUČIĆ LUCE protiv nekritičke, nezrele, apokaliptičke, dogmatske i skeptičke, odnosno sofističke upotrebe uma, nakon što je poslije njegova dugogodišnjeg službovanja otpustio svog staroga slugu, zapisuje na ceduljicu podsjetnik koji bi mogao konkurirati najglaso- vitijim aforizmima, odnosno sofizmima, pa i onima iz gimnazijske Logike : „Ime Lampe svakako treba zaboraviti.” Teza XIII. No, dakle, jedan takav pasivni nihilist, što će reći megaloman, piccolo-grande Borghese , stavlja apel na Zaratustru u poglavlju O prolaženju , još jednom uz važnu napomenu da je „naučio kako Zaratustra govori i kakva mu je rečenica”. Da govori kao on?! Hoće se implicirati koliko je teško odoljeti takvom zavodniku. Prodavaču magle – fumisvenditor (taj su nadimak u svoje vrijeme „prišili”Vergeriju) koji, na prvi pogled, robu nudi – besplatno?! Kao kakav Danajac, tako reći – na dar? Toliko u literaturi spominjana zamjena teza može izazvati cijelu skalu zabuna, odnosno posljedica, od komičnih do tragičnih; ima i egzotičnih ilustracija. Nije li, komedije radi,„zastrašno” (tu je riječ obožavao Švejk) vidjeti anđela kako se pari s guskom (u magli) samo zato jer oboje imaju krila? Kako poslije Kaligule razlikovati konja od senatora? Kako poslije Darwina ne zamijeniti čovjeka, barem s određene distance, za barem jednu vrstu naprednog majmuna? Platon u dijalogu Politikos , koji bi se „pomalo nateg- nuto” mogao prevesti i kao Političar , zorno prikazuje kako je, s nekog metodičkog stajališta, ponajprije matematičkog, štoviše geometrijskog, moguće zamijeniti čak i čovjeka i svinju, pa tako u & 266 b/c , s komičnim, moglo bi se reći aristofanofskim, akcentom Stranac govori Sokratu (mlađem): „Izem toga ne zapažamo li, Sokrate, da nam se kod diobe dogodilo nešto inako što bi moglo doći na glas kao smiješno? (...) To da naš ljudski rod ima jednaki usud i da se utrkuje s rodom koji je od svih najplemenitiji i ujedno najlaganiji.” Slučajevi bi se mogli redati do toga da bi se moglo, jer su u načinu izlaganja misli bili toliko bliski, pobrkati Nietzschea i Maxa Stirnera („berlinskog malograđanina”), pisca traktata Jedini i njegovo vlasništvo , pa se zato Nietzsche, iako je prema povjesničarima filozofije poznavao nešto od njegova opusa, moguće iz bojazni da ga ne „pomiješaju”, klonio spomenuti njegovo ime. Kako ne podleći prividu autentičnosti i sa sigurnošću atribuirati jednog takvog? Sa kakvih bi signala, biljega, znakova, simptoma, sindroma bilo moguće dijagnos- ticirati bolest, ma bila to i „umišljena bolest”, ma bilo to i „umišljeno zdravlje”? Glas kastrata zavodljiv je sve dok se ne prisjeti kakvo ga je osakaćenje proizvelo, na jednu takvu pripomenu nailazimo u spisu Ecce homo .