Nova Istra

269 Dragutin LUČIĆ LUCE POLITIKA I POLITIČARI povijesno ljudstvo istumačiti iz obzora psihologije, odnosno antropologije, „pa- tologije” – rekao bi Kant, bio bi posvemašnji promašaj, promašena stvar. Nije riječ o nekom psihoanalitičkom ili antropologijskom prikazu „berlinskog malograđanina” (tako je Marx, primjerice, nazvao Stirnera) oboljelog od „kompleksa primadone”, odnosno megalomanije poput onih likova „za vratima” umobolnice koji neumorno stupaju gore-dolje s rukom u njedrima i trorogim napoleonskim šeširom na glavi – riječ je o nečemu puno ozbiljnijem, epohalnijem, o konstitutivnoj bolesti samog vre- mena, a koju je Nietzsche nazvao „europski nihilizm”, razlikujući potom „pasivni” i „aktivni”, o čemu u ovoj ograničenoj prigodi jedva da bi bilo pristojno polagati račun. Pitajući se, pak, u kontekstu „pasivnog nihilizma”, kakav bi naslov morao dati „ovom vremenu”, Tin, kako se izrazio – „u žalosti od kratkoće izraza” – odgovara samome sebi: „Doba Megalomanije.” Potom na megalomanu kao prototipu, prob- nom pilotu, onako kako je njegov libling Nietzsche učinio s nihilistom da bi ocrtao što je nihilizam, eksplicira što bi imala biti takva od samog duha vremena izazvana megalomanija: „Megaloman je za me, u ovom slučaju, svaki onaj koji nema dovoljno bistre oči da vidi srazmjeru svoju prema srazmjeri stvari, da odmjeri svrbež svoje unutrašnjosti o geometrijske oblike jedne krute stvarnosti...” U istoj hodbi mišljenja pita se i tko bi nas mogao, tko će nas „sve naučiti skromnosti”, tko će „vratiti ljude u svoje granice, u svoje pozive„? Uvjeren je: „Za dugo vremena nitko. Za dugo vre- mena važit će dvije trošne stvari: 1. Proizvoljna hipoteza, jeftino znanje po autosugestijama, sistem fiksacija; 2. Nedopuštena intuicija, uzeta iz sanja i priča, ustvari očna bolest, puki trahom...” Da bi poentirao s: „Nesposobnost je zaštićena.” – u ničeanskom slogu primje- renije bi bilo reći: Nemoć da se bude onim što se jest... Ona je zaštićena. Teza XII. Ima li savršenijeg alibija za neuspjele, za onemoćale od „bespoštedne kritike sve- ga opstojećeg”, a danas su to cijeli narodi, jesu li to najzad svi? Ima li jeftinijeg, pristupačnijeg sredstva za umirenje savjesti? Za bijeg od stida? Za skretanje pogleda? Za skretanje razgovora? Za skretanje, rekao bi vlakovođa, s kolosijeka? Ima li bolje izlike? Postoje, apsurdno, načini prisjećanja koji su u biti načini zaborava?! Zar Mar- tin Heidegger, u Platonovoj anamnezi , reminiscenciji ne prepoznaje začetak putanje zaborava bitka, koja svoj krajnji izraz nalazi u završnom Nietzscheovu mišljenju? Tin, pak, doduše ne na toj fundamentalno-ontologijskoj razini, piše:„zaborav je po- ratna bolest, izraz velikih kriza” – a u Europi uvijek je neko poraće, uvijek je neka kriza. No je li potpuni zaborav ( tabula rasa ) dokraja uopće moguć? Podsjećanja radi, i slavni Kant, koji je u svoje tri velike Kritike položio tri prosvjetiteljska „osigurača”