Nova Istra

268 POLITIKA I POLITIČARI Dragutin LUČIĆ LUCE riječi, sve jedna teža od druge: poniženje; pakao za samotne i velike misli; trulež velikih ugođaja; zgarište duha; zadah klaonice; deponij za svaku moguću nečist; duša obješena kao „stara krpetina” ( schmutzige Lumpen ); uske grudi i nerazvijene stražnjice umjetno punjenih kćeri velegrada (u čemu su brojni tumači „prepoznali” skrivenu aluziju na Lou von Salomé?!); ljepljivi prsti; nenavidne oči; nametljivost; bestidnost; častohlepnost; gadljivost; laska; prijetvornost; dodvornost; urotništvo; pohota; kramarsko zlato; otužno, mekušno, pjenušavo kolanje krvi; prosjačke vr- line; sveopća služnost... – govoreći o dekadenciji duha pokušava biti i duhovit te se poigrava riječima (zapravo Nietzsche se poigrava) Wortspiel i Wort-Spülicht , teško u njihovoj zvučnoj kompatibilnosti prenosivima u hrvatski jezik, da bi mogao reći kako se duh pretvorio istodobno (u slobodnom prepjevu) u „jezičnu igru” i „jezičnu splačinu” ili „igru riječi” i „splačinu od riječi”, a od toga se – hoće biti duhovit – još prave i novine te svi „strastveno i kronično boluju od javnog mnijenja”. Važno je ne preskočiti napomenu da taj netko ili nitko rado poseže za rizni- com Zaratustrine mudrosti, pogađa tonalitet njegovih riječi i rečenica, „svoje” misli i poglede crpi iz bogate pričuve „njegovih” misli i pogleda. Kategoričan do krajnosti, efektno, s neskrivenim prijezirom, ali i, kako se ne jednom upozorava, s pjenom na ustima, preklinje opetovano Zaratustru da „pljune na veliki grad i vrati se”! Teza X. Kakvog je kova taj koji je ovdje na vratima velegrada uzeo riječ? Kakvog je soja taj koji tu vodi glavnu riječ? Jer li praznorječiv koliko krasnorječiv, kako primjećuje Platon? Prelazi li, kako se voli reći, s riječi na djela? Govori li i kad bi prema Wit- tgenstenovu aforizmu: „O onomu o čemu se ne može govoriti, o tomu treba šutjeti.” – trebao šutjeti? Ostaje li bez riječi gdje bi trebao podići glas? Zašto uopće govori? Govori li na pravom ili na krivom mjestu? Govori li umjesno? U krivo vrijeme? Je li izabrao pravi trenutak? Komu govori i zašto baš njemu? Govori li u vjetar? Govori li tek toliko da bi u mraku odagnao strah? Pretače li iz šupljeg u prazno et vice versa ? Je li, kako priželjkuje Aristotel, od prirode obdaren u polisu odnjegovanom velikodušnošću ( megalopsihia ), jer sudjelovanje u poslanstvu i poslovima uspjele i posrećene ljudske družbe iziskuje razboritost, sućutnost, uživljavanje, razumijevanje, respekt, pristojnost, jednom rječju vrlinu uvažavanja drugih u njihovu drugo-bitku? Jer su drugi uvjetom njegova samoozbiljenja! Ili, pak, ima barbarsku ili mehaničku dušu? Ili-Ili? Teza XI. Ovu u kratkim crtama opisanu personifikaciju jednog stanja u kojemu se zateklo