Nova Istra

240 OGLEDI I ZAPISCI Darija ŽILIĆ tijelo i oči koje same „čitaju“, a pjesmu se doživljava crtež. Izdvajam sjajnu„Novu pjesmu“ koja odlično prikazuje proces pisanja:„Označite- lji bez sadržine ekranom plutaju, / kao mrtve ribe akvarijem. / Smrt su svoju doče- kali, / no ne padaju posve na dno: / praznina ih gore diže“. Unatoč kreativnu činu, ne nestaje svijest o apsurdu i „ezgistencijalnoj stravi“. Ciklus se pisanja ne zaustavlja. Pisanje je vezano i uz osjećaj besmisla, jer se iz osjećaja tupe sreće ne može pisati. Amir Brka u stihovima konstatira stanje duha epohe u kojoj je smisao „dekonstru- irati sve što konstruirano je“ („Iz razloga sreće“). U pjesmi pak „Čovjekov zavičaj“ posebno se naglašava oskudnost doba u kojemu živimo i u kojemu više ništa nije važno: „moguća je privatna povijest / izvan izbrbljanih kolosijeka“. Ne spominju se slučajno ruševine koje„se podupiru / uzdižu jedna drugu“, nije rijedak spomen riječi koje zvuče, ali ne znače ništa, ili se naglašava sveprisutna praznina. Iz knjige „Vrata nepoznatog“ pjesnik je izdvojio pjesme vezane uz svoj obiteljski život, kuću, dom. Ipak, kao da uvijek titra svijest o tome kako je sve privid, svi ti ljudi na obiteljskoj fotografiji. Jesu li oni živi, ili lutaju, ili žive negdje drugde, pod nekim drugim imenom? Postaje upitna i nečija smrt, jer moguće je da netko i dalje živi tražeći sebe, ne našavši nikad mir i spokoj u smrti (pjesma „Moj otac“). Nalazimo stihove koji sadrže prekogrobne razgovore, propitivanja odnosa živih i mrtvih, ne- staje jasna granica koja dijeli ovaj i onaj svijet. Utjehe nema. Posebnost pisca Amira Brke jest i ta da upravo iz svakodnevnih događaja stvara zanimljive poetske parabo- le. Tako su u pjesmi „U travi, pod kruškom“ izgubljeni i potom nađeni očevi ključevi povod za promišljanje o svijetu koji se može ili ne može otključati, spoznati. „Ipak, odustao sam, / i sad se o tome ispovjedam, / jer shvatio sam, / vjerujem: nepovrat- no: / da postoji jedino Ništa / koje se ne može otvoriti ničim“. Riječi u sebi već nose potrošenost, imena određuju sudbinu, pa se pjesniku čini kako bi novorođeno dijete bilo najbolje neimenovati... Groblje i sepulkristički motivi često se spominju. Gro- blje je mjesto koje zauzima gradski prostor i širi se. No nije jasno određena granica između grada i groblja. Prividna je jer niti živi ljudi nisu živi , već vuku sa sobom„sve svoje mrtvo“ („Gradsko groblje“), ili se pripremaju za susret s mrtvima („Uređujemo staru kuću“). Pjesnik opisuje fantazmagorične slike iz snova u kojima se ponovno miješaju svjetovi, u kojima se život čini kao trpko putovanje, susret sa smrću... U zbirci „Kao da jesu“ opet čitamo pjesme koje se bave smislom, očuvanjima ilu- zije, ali i razobličavanjem besmisla. Uvrštene su i pjesme tematski i jezično vezane uz islamsku duhovnu tradiciju. Brka spominje pjesnike (Kemal Mahmutefendić, D.J. Danilov) ili školske profesore s kojima razgovara i nakon njihove smrti. Ponekad resemnatizira riječi filozofâ (npr. Feurebacha) ili pak citira stihove drugih autora. U ovom se ciklusu autor poigrava riječima, eufonijom, a prisutna je i ironija. Ima i pjesama u kojima je prisutan samo jedan plan: opis neke blješteće površine čiji odsjaj