Nova Istra

241 Darija ŽILIĆ OGLEDI I ZAPISCI pjesnik bilježi bez potrebe da je uništi svojim sumnjama (pjesma „Na periferiji“). Ljudi su doživljeni iz perspektive pjesnika ili Boga, kao materijal za neku buduću fotomotažu: „od dijelova tijela prolaznika / koje, dokon, promatram kroz prozor / kao fotomontažom sklapam / drugačije likove i figure, spodobe...“ („Drugačije“). U pjesmi „Izložba sitnih životnija“ Brka govori o učmalosti provincijalizma. Neke su pjesme igre sofizama, mali filozofski disputi koji završavaju blagom ironijom. U pje- smi „Pjesma“, posvećenoj D.J. Danilovu, pjesnik je sjajno autopoetički odredio svoj poetski izričaj koji se razlikuje od Danilovljevog: „Ja – mali, sveden / na kotlinu ovu od okolnih brda, / zgrušan / u krvi snježne Evrope, / u vrutak strasti, u se uvijen. / On dobar je ko Bog: / krila anđela pjesmu mu nose; / proklet, ja zlog demona služim – / on slavi, preosveštava Svet“. Pjesnik ničeanski niječe važnost povijesti, ironizira povijesna istraživanja („O koristi historije za život“). Ponovno je jastvo – stranac – ja sam onaj drugi , nikad poistovjećen sa samim sobom, ili pak jastvo prolazi„nekoliko uzastopnih života“ u obliku različitih osobnosti. Ima motiva iz sla- venskih mitova, iz bajki, ali i molitvi te podsjećanja na vremena davna, paleolitska. Miješaju se vremenitosti, miješaju se jezici: „kad stignem u predvorje / kalokagatije / pomiješaju se jezici / srpski i hrvatski / sve se ruši“. U zbirci „Na pergameni lica“ spominje se odsutnost Boga, propituje se odnos Boga i čovjeka, riječ Božja i riječ čovjekova. I premda su u ovoj knjizi pjesme apstrak- tnije i filozofičnije, pjesnik ipak nemoćno priznaje da je čovjek više „čulno / nego kontemplativno biće“ („U optici osame“). Odzvanjanje klatna sa stare kule u gradu kao da upozorava na jezivost ravnomjernosti, na bivanje u svijetu u kojemu se čini da se u malim gradovima još jače može osluhnuti bijeda egzistencije. Važan je i taj privid. U već spomenutim„Reverberacijama“ pjesnik je, podsjetimo, nizao riječi, sin- tagme, tražio red, jer zna što se događa kada ne postoje sati, niti povijest, kada nema uzroka i posljedica. Zbivanja naviru kao osamostaljena, nastaje panika zbog nereda i nužno je ponovno vraćanje u sustav u kojem vrijeme opet teče ravnomjerno i pruža iluziju smisla (pjesma „Mudrost privida“). Čini se da je ponekad nemoguće pobjeći od vječnih ontoloških pitanja, da se ona ponovno vraćaju, čak i u gluho doba noći. Pitanja o tomu što je vani , što unutra . Ostaje nedoumica kako uopće proniknuti u pergamene lica i tekstova. Podnaslov zbirke „Smrt u Tešnju“ zanimljiv je – „pjesme sa Ćatićem“. Brka je u poetskom dijalogu s pjesnikom Musom Ćatićem. Drži da je njegovo vrijeme bilo mnogo bolje za poeziju, jer poezija je tada imala smisao: „Ali ja slutim / preda mnom da je epoha / u kojoj brati niko neće / ni kestena lisje, / a kamoli ljudsko“ (pjesma „Musi Ćatiću, neotposlano pismo“). I u knjizi „Posmrtne pjesme“, u kojoj pjesnik daje glas mrtvima, nalazimo glas Ćatićev. To je glas pjesnika koji nikada nije bio dio nekog ideologijskog siustava.