Nova Istra

236 OGLEDI I ZAPISCI Božica ZOKO Kranjčević sjedinjen sa svemirom i s domovinom već je na tom putu, a mi smo još ovdje, ali i mi smo krenuti. I Aleksa je još ovdje. Bosonoga karmelićanka Edita Majić u samostanu u kojem je bila Sveta Tereza Avilska u svom dnevnom rasporedu ima i pisanje – piše ono čime je nadahnjuje njeno zvanje i tako na jednom papiru u nje- noj samostanskoj ćeliji piše krupnim slovima: NEBO NA ZEMLJI! I to je istina. Nebo je ovdje. Već sada. Do gležanja smo u njemu, kako već rekosmo. Drukčije i ne može biti, samo što svi ne mogu uživati nebeske radosti kako ih uživa sestra Edita iza rešetaka. Moraš za sve biti darovit. Ili kako ih uživa Dario Kordić iza rešetaka i zidova zatvora u Grazu – kamo su, gle slučajnosti, bili dospjeli Katarina Zrinska i njena kći i sin. Kako ga je uživao fra Filip Grabovac u mletačkoj vlažnoj tamnici i kako ga je uživao Nazorov Galijot i svi sužnji i svi progonjeni zbog pravednosti. Juraj Križanić u Tobolsku usred sibirske zime. Petnaest godina samo zato što je htio pravoslavcima dokazati da smo i mi PRAVO – slavni, a ne krivo. U Rimu je bilo onih koji ga smatrahu ruskim špijunom, a u Rusiji rimskim. Skrajkonca je stigao i na opsadu Beča i tamo poginuo s poljskim četama. Svugdje nas bijaše i svagdje bijasmo – doma! Noseći u srcu domovinu. U našem srcu, domovina je doma! Opi- pajmo se skrbno – O, je li jošte tu! O, je li jošte tu! O, je li jošte tu! A može se reći – naprostiralo se tih naših rajeva i svak od nas ima svoj – koji počinje od istočnog prozora i njegove svjetlosti do otkrića svoga lika – u psihi – kako smo zvali ta sobna ogledala – u duši. I to je točno. Daj Bože da je točno – da smo otkrili svoj lik u duši, da smo našli dušu svoju u praznini ogledala. Ozbiljnost i mirnoća jesu povlastice onih samozatajnih, nezatomljenih obožavatelja i zadivljenika u biće od kojeg smo potekli i u koje se svi vraćamo – u to velebiće, u taj velebitak, u tu velebit – i spram njih spoznanje svoje malenosti. Aleksa Kokić i samom Bogu kaže kako je za nj i za sve ono što Bog daje naše srce – maleno, maleno... Ljudi nizine nisu toliko ponizni koliko su svjesni našega mjesta u svijetu – a to je dno. Dno nekog bivšeg mora ili dno čaše koju moramo ispiti. I dva podnožja – podnožje križa i podnožje prijestolja Gospodnjeg – oba ih u nizini najbolje uživamo. Kraški krajevi imaju škrape, jame i ponore – mi ovdje u ravnici možemo upasti u bunar. Ili se sakriti u bunar kao hrabri dječak kad su se djeca još igrala žmire – i dobro znaš da te u bunaru neće tražiti onaj koji kliči, ali uvijek će se naći netko tko će te odati materi – onda dođu batine zbog pretrpljenog materinskog straha. Batine što su iz raja izišle. Danas nitko osim nasilnika ne tuče djecu. Nekoć smo svi bili pomalo nasilni. Sad je sve mekše, mekoputnije. I ne može se puno ni trp- jeti ni podnijeti ni podnašati. Ili se neće! Možda smo došli do tog stupnja da se više neće ni trpjeti, ni podnositi ni podnašati. Za pristigli naraštaj neke stvari naprosto ne dolaze u obzir. Neki grijesi roditelja ni u snu se neće ponoviti, napromatrali su nas se dok su bili nerođenci – sve su mudrija novorođenčad. Netko će reći suprotno. I