Nova Istra

237 Božica ZOKO OGLEDI I ZAPISCI govoriti o blaženom neznanju ili tupovosti, ali ne treba se brinuti – potrebno znanje je ugrađeno. Kažu da je kroz ova vremena bolje proći nego ih razumijevati i sve ono što sobom nose. Proći kroz njih noseći blago rastvorene oči svud širom i budućnost u njima – ne smesti se. To današnja djeca znaju i umiju. Doći će i oni do svoje žestine – ne treba se bojati. Doći će! I treba dobro zapamtiti kad se jedno takvo dijete raže- sti poradi čega i iz toga izvući pouku. Ako već dotad ne budemo odveć stari i sami ne podjetinjimo. Dobro je znati žestiti se, dobro je znati se razblažiti – a najbolje je provrcati mednom i žitkom radošću i – smijati se! I slušati kako zuje zlaćane pčele... u travi se žute cvjetovi, za sjenatim onim stablima krupni se oblaci bijele... Vidrić i Kokić imali bi si što reći, a razgovor bi mogli nastaviti iz naše suvreme- nosti mnogi pjesnici – među njima i Pero Pavlović – u njega nalazimo medno izobilje i radosno povinuće neminovnosti našeg (z)biljkovanja na ovom svijetu – u neku ruku životu po biljkama. Od hrane do disanja. Nema zbilje bez biljki – to je u svo- jim nadigravanjima s riječju shvatio i Miroslav Kirin i jednu zbirku pjesama naslovio – zbiljkama. To su ujedno i puke stvarnosnice i neuhvatljive zračne izgovorenice i još neuhvatljivije misaone tvorenice – časovite vječne prolaznice. Progledala tratinčica ili slijepa ciklotronka – tvar netvarno progovara iz svega i stvara svijet i možda ga – vara! Mnogi su govorili o prividu, a neki o koprenama ili o zastoru ili pak zidu koji nas dijeli od pravog vida. Vječnoga gledanja! U njemu Kokić u Vidrićev pejzaž uvo- di Boga i sve još više živne, a Vidrić Kokiću pokazuje kako može nestati i Bog i mi s njim – postati nepoznati i skriveni, a da opet bude i božanstveno i čovječno. Istina, Vidrića je strasno zabolio um od takvog Božjeg nestanka i umro je u umobolnici, a Kokić koji je bio tako zdrav i prav dobi zapletaj crijeva i umrije daleko od doma. Daleko do svojih , reče. Vjerovati nam je da umirući – idemo kući! Kuća prostrana, svaki sretni trenutak savršen i vječan, sudbonosni preobrat vrši se svakog časa, Božje oko gleda i proviđa i ispod vjeđa do u bubrege sve do otkrića našeg boljeg bića i svi se odjednom, a neizrecivo sporo, nađemo u ljepoti, dobroti i istini. Mudri od pre- trpljena straha, zlopaćenja i zlopamćenja. Svi u sporazumu, svi razboriti, svi lijepi, svi dobri, svi istiniti. Svi živi! Ludi od ljubavi. OSVIJETLJENI – PROSVIJET- LJENI! Svjetlost sama. Brži od svjetlosti ukrademo malo mraka načas i – zamamna tama planu vatrom, vatra buknu svjetlošću novom. Svjetlost novom riječju, riječ lju- bavlju PONOVLJENOM, ČISTOM, ISTOM. I divlji postaje pitom. To je kraj- nja i najdalja općenitost i ujedno najbliža i najsredišnjija sveprisutnost. Samo srce zbilje. Žiće! Prožima nas promisao. Riječ! Kakav bi nam bio svijet bez tih rječitih, ugledanih, poslušanih, opipanih – misli?! Ne bi bilo svjetla na putu, vatre u životu, vode u istini! Zraka u Duhu Svetom. Daha u duhu. Nebca nad jezikom. Neba nad zemljom. Zemlje u čovjeku! Čovjeka u Bogu! Boga u Ocu i Sinu i Svetom Duhu kako bijaše na početku tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. – Tako budi!