Nova Istra

234 OGLEDI I ZAPISCI Božica ZOKO lić sloganom – Jednodušnost, a ne jednoumlje! A zatomljenost svi spoznajemo – ako nikako drukčije, po Svetom Tomi! Koliko nas može reći za se – Blažen sam jer nisam vidio, a vjerujem! Međutim, pred bunjevačkom ozbiljnošću i mirnoćom svi se sjetimo svoje duge povijesti i čovjek ne može biti ništa drugo nego jednako tako uozbiljen i smiren. Makar se i smijao. Mir pred zbiljom ostaje. Sve dok ne poludi od zla i nepravde koja ga snađe kao Katarina Frankopan Zrinska koja bje duše pobožne i jake , ali nakon što joj ubiše brata i muža, odvojivši je od djece sve joj oteše i zatočiše je – kako kaže Nikola Buconjić – u ludilu Bogu dušu dade. Mora li se povijest po- navljati? Jesmo li doista toliko nesretan narod? Katarini Kosači Kotromanić Turci uzeše djecu, a ona u rimskom progonstvu dođe na glas pobožnosti i svetosti te kra- ljevstvo bosansko predade Svetoj Stolici na brigu. U Kraljevoj Sutjesci žene još nose za njom crninu. Koliko je tih naših crnina? Gdje su naše vile? – pita Tin Ujević i redom ih nabraja. Nekolicinu najglasovitijih. Djevojče uz tamburaše pjeva pjesmu u kojoj počinje od toga da je Bunjevka i dalje nabraja sve naše zavičaje i završava: Ved- rog čela lijepog lica ja sam prava Hrvatica... , i još kaže: Ja u Zagreb dođem banu bacim novčić u fontanu – molim se u katedrali za Hrvate što su pali... I ne prestaju padati i ne prestaju im lomiti krila, mutiti pamet, zamagljivati vid – stalno je netko na tom poslu. Stalno! Ima li čovjek pravo osjetiti umor od tog stalnog nadiranja. Kršćanski teolozi viču (daj Bože da viču!) – Ne smije! Kršćanin nikad nije umoran! I doista, nije. Prozori u svijet zatvoreni – računalo i dalekovidnica. Piše se povijest. Kad su tajfuni na Filipinima uzeli desetke tisuća života, jedna je žena rekla – Ovo je Bog poslao. Ovo će nas promijeniti. Nije bila uplakana, nije bila nasmijana – mirna i ozbiljna. Doista, tko zna što su sve morali pretrpjeti bački Bunjevci i Šokci prije nego li su postali takvi kakvim ih je vidio Aleksa i kakvi se još mogu vidjeti i susresti. Taj mir i ozbiljnost, bez obzira na kraj iz kojeg, dolaze zna se probiti iz dubine bića i zasjati na površini kod svih onih koji žele biti i koji jesu – Hrvati. U zla vremena kao pre- rijedak dar Gospodnji znati iznjedriti dobro. Vjerojatno u svim narodima postoji to svojstvo, ali ako ga ne upoznaš u svom – kakvog prava imaš govoriti u tuđem, o tu- đem? Možda baš u doba kad je Aleksa Kokić ispisivao svoje pjesme, Tin je u jednoj strofi našao izlaz iz maglene apsane u koju se život zna pretvoriti: I na oblak koji tišti, i na munju koja prijeti, naša blaga Nada vrišti; biti čisti. Biti sveti. I kad nema Našeg Duha među nama jednog sveca,