Nova Istra

233 Božica ZOKO OGLEDI I ZAPISCI njicama sklonim raspadanju raspresti koju. O hvala ti, Bože, na boravku na zemlji i na svim našim razgovorima, ali opet moramo priznati – šutjeti jest zlato! Ljudi su zato i počeli pisati da steknu i zlato i vode ljubav razgovorom ne izustivši ni riječ, a u cijelosti izručeni riječima. Sa svim svojim mrakama i tamama. Sa svim našim vatrama, sa svom našom svjetlošću – unutrašnjom i vanjskom. S duhom i dušama. U svakom dahu. E. Lijepo je biti na svome sa svojima. I oči i srce puno! Stabla pamte svaku godinu i gode se njome u svom deblu. I ljudi su takvi. Mi još živo pamtimo prvog čovjeka. On je u nama, mi već bjesmo u njemu. Ovidije je napisao Metamorfoze u zamisli kako je sva pri- roda živa i očovječena – sva je priroda čovjek u preobrazbi – doslovno su se ljudi preobra- žavali u bilje, kamenje, vode... u što god pogle- daš, gledaš u nekog bivšeg čovjeka. Nešto slično pozna i indijski nauk o ponovnom rođenju – ponovnom utjelovljenju koje ovisi o zaslugama u prethodnom životu. U Ovidija pak više smo ovisni o nepredvidljivim slučajnostima i još nepredvidljivijoj ćudi bogova. Aleksa bi sad sigurno sa zagonetnim smiješkom upitao: Tko se preobrazio u žito? I odmah nas tiho ukorio ako ne znamo – ISUS! Zlatni i srebrni – Isus! Sred- njoamerički prastanovnici vjerovali su u nešto slično – u uzraslom batvu kukuruza vidjeli su mladog boga i divili se njegovoj ljepoti i plodnosti. Kukuruz je njihova glavna žitarica. I mladi je bog taj kojeg jedu. I blaguju. To samo potvrđuje da je Isus prisutan u svim narodima – svaki ga slavi na svoj način. Nemaju svi, doduše, kruh i vino. Neki imaju rižu i sake, neki kukuruz i kakao, neki pivo i ječmenu kašu... Neki šerbe i baklavu, neki čaj i dvopek, neki vodu i pogačice ražne... A neki i žedni i glad- ni umirući okuse muke Isusove. Ljudi iz žitorodnih krajeva kao da to stalno drže u svijesti te su zato, kako kaže Aleksa Kokić, ozbiljni i mirni. U nekom dubokom poštovanju – rekao bi Jakša Fiamengo za ono što se ćuti prema zavičaju. Nakon dva-tri naraštaja još jedan bački Hrvat Bunjevac, Tomislav Žigmanov, reći će još uz to i – zatomljeni i podijeljeni, a na to mi moramo reći da nam je to zajednička (obe- ćana!) sudbina. Sjetimo se samo koliko stranaka ima unutar hrvatskoga političkog bića. Dva Hrvata, tri političke stranke! – rugali su nam se s pravom. Devedesetih je najbolje izrazio svoje i naše težnje tadašnji predsjednik Matice hrvatske Josip Bratu-