Nova Istra

232 OGLEDI I ZAPISCI Božica ZOKO treba znati i vagati dobro da pobijediš đavla kao Sveti Mihovil, ili dobro sjeći i pro- bijati kopljem kao Sveti Juraj. Sva ta zemljoradnička i poljodjelska znanja kao i ona svetačka i arhanđelska – potrebna su onomu tko govori ili piše. Iako je za pisanje potrebniji posluh, a za govor nadahnuće. Ali tko se riječima služi, mora znati težati dok ne postane lahka nam zemljica. Slike koje donosi Aleksa Kokić u svom pjesništvu imaju u sebi djelotvornost. Čine da budemo tamo istog časa dok čitamo – boravak u bezvremenosti ili u nekom spašenom vremenu, spašenom za vječnost – možemo uživati u prisuću. Biti dio žive slike koja svoju ramu pretvara u uzduh – nebo i zemlju – bezgranično nebo grani- ca – zemlja puna mrginja – meja, unki, ograda, gomila, zidova... Zemlja omeđena! Dragutin Tadijanović u poznatoj pjesmi Visoka žuta žita piše: Kada u rumene zore ili u jasna jutra prolazim poljima rosnim gledajući klasove visokog žutog žita iznenada stanem i gle! moje srce glasno kuca kao zlatan sat Razlika između Tadijanovića i Kokića jest u – pridjevu! Kod Alekse nema toliko žutog koliko srebrnog i zlatnog klasja. Kokić je jedan od onih pjesnika koji opleme- njuje običnost kao pravi pripadnik naroda koji sve pozlaćuje i pjeva Gospi: Lijepa si, lijepa – djevo Marijo, tebe vijek časti rajska družina – Anđeli lijepo pjevaju, tebi se, djevo, klanjaju! Pogledaj na nas milena mati, svrni k sirotam pogled svoj zlatni – usliši nas, o majčice! – ne odbij svoje dječice! Tadijanović običnost čini još običnijom sve do začudnosti – u jednostavnosti preko prostaštva do gole doslovnosti – zlatan je sat, ali pogled nije niti žitu rado podaruje zlatost, ali na jednome mjestu u svojoj ranoj po- eziji ima sunce pozlaćen orah . Dokaz da je i on iz naroda koji zna sve pozlatiti. Vesna Parun ima dobrote zlatne lelek , Josip Pupačić MORE ZLATO – a svi kažemo skupa s Ivanom Brlić-Mažuranić za nekoga tko je dobar i predobar da ima zlatno srce ! A ka- žemo i – šutjeti je zlato! O našutjet ćemo se! – rekao je Hrvoje Pejaković – našutjeti! Ako tako zamišljamo vječnost, meni se tamo ne ide, reče jedna od prisutnih u sebi. Svi šute i okreću se sami oko sebe – oko svoje osi – i to je vječnost?! To je vsemir ?! Hvala lijepa! Ne bismo tamo išli. U zemlji možeš barem s crvićima i ostalim životi- Aleksa Kokić