Nova Istra

231 Božica ZOKO, Gradište I DIVLJI POSTAJE PITOM (Molitva za spor razum, molitva za sporazum!) Treba vremena – posijanom pšeničnom zrnu i da klikne i da nikne ususret zimi, onda valja preživjeti zimu onako mlad i zelen, onda dočekati Svetog Jurja i rasti i bubriti do Brašančeva, a onda zoriti i zreti! – upijati sunce do zadnje kapi svjet- la prije nego pokošen padneš. ✻ 1 Klas! A nisi klas ako ne umnožiš ono prvo zrno peterostruko-šesterostruko puta dva. Kako koji klas. Prije nego padneš pokošen, pokloniš se glavom punom zrnja. Malo otežaš. Onda na red dođu mlinovi, onda pekari – onda roditelji koji moraju zaslužiti kruh svojoj djeci. I svaki radnik od svoje plaće odvaja za kruh. Sad se debljamo i kažu: – Ne jedite kruha! Previše kruha! Dobar je i beskvasni i kvasni, ali izgleda mi nismo dobri. Tko nedostojno blaguje, smrt sebi jede i pije – veli Sveti Pavao. Nećemo smrt – živjeli bismo! Kako postati dostojan? Jesmo li zaboravili to znanje? Lako je radniku i seljaku – on u znoju lica svoga nađe opravdanje, a mi ostali? U Kini je sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća bila takozvana kulturna revolucija. Doktori znanosti i svi učeni ljudi od knjige i riječi bili su potjerani na sela – gdje se treba sagibati i smočiti – što vodom, što znojem – da zasadiš rižu – uposliti cijelo tijelo u težak i naporan rad – sjalo, padalo. Vjerojatno su ih slali i u tvornice – svak je bio dobio neku vrstu radne obveze. Koliko god to bilo nasilno – čovjek se ne može oteti dojmu da i u tome ima nešto – DOBRO. Jer samo tako dobivamo istu spremnost i jakost – za svaki posao. Zaorati brazdu isto što i zaoriti oranj – kako su Dubrovčani zvali stih. I mačevati ✻ 1 Čitajući sabrane pjesme Alekse Kokića: U sjenama ravnice , priredila Željka Zelić, Zavod za kultu- ru vojvođanskih Hrvata, Subotica, 2013., 499 str.