Nova Istra

230 OGLEDI I ZAPISCI Stijepo MIJOVIĆ KOČAN / Život / mit ili Smrt. Petrač je poeta doctus . Za puno razumijevanje ovih stihova, nužna je temeljno dobra humanistička naobrazba... Preko spoznaja iz Knjige dovodi nas do suvremenosti ( Sada i ovdje) gdje grozota pustoši stoluje u srcima / tjeskoba, zebnja, zloba (...) i tako svršava svijet... Sve se vraća u ništa. Ta jasna poruka ovih stihova podcrtana je zadnjim naslovom (Uz Eliotovu pjesmu, riječ je svakako o Pustoj zemlji) , gdje nema iskupljenja / nema objašnjenja / jer nema za nas nade ... Za nas lakome otimače, šuplje ljude... U završetku ovoga ciklusa, baš u toj dodanoj odrednici o tomu kakvi su ljudi – možda ipak ima nade, već u samoj toj spoznaji. Ovaj ciklus, zapravo, relativizira sve što je ranije napisano u zbirci, a osobno ga shvaćam drugačije: on spominje početak i označava završetak ljudske rase. Međutim, što ako nema ni početka, ni Adama, ni Eve, ni samoga Stvoriteljeva prsta, pa onda nema ni završetka, kako se i kaže u „sve teče“ ( panta rei ). A ako ima početka, je li se Stvoriteljev prst pojavio iz nirvane, ili je već postojao? Otvaraju se ne tek brojna, nego sva pitanja. Zadnji ciklus Domovinski spisi donosi samo jedan naslov u dvije pjesme, temat- ski vezane uz biblijsku temu Emaus u Hrvatskoj (I. i II.) i prvi i jedini u novijemu hrvatskomu pjesništvu (pisanu u Hrvatskoj, ne mislim na Bonifačića i slično), još doduše ne otvara, ali odškrinjuje vrata slobodnijim spoznajama o 1941. godini, a time i o 1945. Pjesnik je, poput svih pjesnika koji imaju svijesti i savjesti (a nemaju je svi) najprije zabrinut ( što će s nama biti ), a potom odrješit ( Ne daj, Kneže, Grada ). To potire ono nema za nas nade na razini mudroslovne opće spoznaje, ali, što ako je sve pjesničko samo puka tlapnja? Petračeva zbirka nipošto nije zanimljiva tek s vjerskoga ili religijskoga kritičko- ‑prosudbenoga motrišta, iako jest najprije tako. Nije, dakle, samo tako. Njezin slobodan stih ne razlikuje se od suvremene estetske uobičajenosti, ali njezine gnoseološke sastojnice vrlo su zanimljive, ponavljam – nipošto samo sa sta- jališta vjere. Zbirka je, osim spoznajno ( u Njegovoj volji naš je mir ), vrlo poticajna i s etičkoga motrišta ( bolesne liječite, mrtve uskrisujte... Sa svetom gospom Siromaštinom / zbunjuje svu pohlepu i škrtost / i brige ovoga svijeta ). Da ne korespondira sa suvremenim svjetonazorom tzv. slobodnoga društva (laži i otimačine), ali da je u slozi sa životnim i moralnim načelima recentnoga vrha ka- toličanstva koji se i temelji na nauku sv. Franje, već je banalno napominjati. Recimo stoga: posebna je, drugačija, izvan svih suvremenih stvarnosnih pjesništava i slič- noga, ali vrlo je stvarnosna na svoj poseban te posebno smiren i stamen način ova zbirka. Izjednačava ljudsku dobrotu s onom vjerničkom, što je u temeljima i ljudskosti i vjere, makar tako sam ja to shvatio na dotrijenici...