Nova Istra

196 OPTIMIZAM Goran STARČEVIĆ teologijom. Premda se neprestano pozivaju na besmrtne duše predaka, i palanačko i globalno pleme žive u prijetvornom nihilizmu sakrivenom iza znanstvenog poziti- vizma i kulturnog tradicionalizma. Sav taj jeftini vašar (sajam) stiliziranog i glum- ljenog života zarobljenog u kiču, banalnosti i senzacionalizmu, svoj jedini smisao pronalazi u poricanju svakog smisla autentične, pojedinačne ljudske egzistencije. Kao što se vječni dan Konstantinovićeve palanke na koncu pretvara u tamni vi- lajet i politički teatar u režiji dosade, tako se i blještavilo globalnog Megalopolisa, kako je to još prije Drugoga svjetskog rata predvidio Martin Heidegger, na koncu pretvara u divovski pogon eskapističke kulture koja čudovišni događaj posvemaš- njeg ustrojavanja svijeta prosječnom promatraču nastoji učiniti posve neupadljivim. Heidegger je u svojim „Prilozima filozofiji“ čitav moderni tehnoznanstveni pogon, tj. prirodne znanosti posvećene beskonačnoj produkciji napretka i kapitala, kao i du- hovne ili historijske znanosti koje su se s vremenom svele na produkciju ideologije i banalne svakodnevice, pojednostavljeno nazivao strojnom i novinskom znanošću. Bi- vajući sve modernijima, znanosti konstituirane kao novine i stroj koji opredmećuje svako biće na koncu su nas dovele u svijet u kojemu su sve svrhe i koristi utvrđene, sva su sredstva uvijek pri ruci, a svako je uživanje izvedivo. Ovo stanje vječne svakod- nevice i potpune izvjesnosti, kao stanje krajnje i čudovišne ustrojenosti svijeta, za- pravo je stanje posvemašnje dosade . Banalnost i senzacionalizam kao prvotna načela duha palanke, duha koji u bijegu od otvorenosti svijeta sve s čime se susreće svodi na prolazni jednodnevni doživljaj, postali su tako svjetskom sudbinom. Zygmunt Bauman je globalnu vladavinu neoliberalnog kapitalizma kao politič- kog naličja ustrojenog svijeta nazvao tekućimmodernitetom. Kapital današnjim svi- jetom putuje lakih nogu. Cijeli njegov prtljag svodi se na aktovku, laptop i mobitel, koji zamjenjuju golemu i još donedavno neizbježnu mašineriju koruptivne vlada- vine, ne stvarajući više nikakve čvrste strukture i ne pristajući ni na kakve trajne društvene obveze. Obveze postoje jedino za obespravljene, pauperizirane i poniže- ne radnike, kao i za preostatke nacionalnih država čije vladajuće elite više nemaju nikakvu drugu ulogu nego raščistiti ruševine nakon bijega burzovnih špekulanata i mladolikih bankara. U svijetu sazdanom po mjeri neodgovornog i neuhvatljivog kapitala, optimizam i pesimizam kao posljednji svjetonazorni relikti umiruće mo- dernosti postaju prvorazredno sredstvo političke manipulacije i temeljni, binarni kôd eskapističke kulture koja se širi kao nusprodukt globalne agonije neoliberalnog totalitarizma. Hoće li se neki indeks ekonomskog rasta uspraviti ili pasti, ne ovisi više o radu i planiranju, nego o rastu i padu dioničarskog optimizma. Armija neza- poslenih i obespravljeni radnici nemaju više pravo na političku artikulaciju svojih interesa, ali imaju pravo ispuniti anketni listić kojim se mjeri stupanj njihova život- nog optimizma. Umreženom kapitalu društveni pesimizam nije samo signal za za-