Nova Istra

195 Goran STARČEVIĆ OPTIMIZAM ime, za McLuhana predstavljaju narkotizacija i tribalizacija čovjekove svijesti. To su u isto vrijeme temeljni fenomeni onoga što će Edgar Morin i drugi sociolozi nazvati novim barbarstvom, tj. posvemašnjom regresijom građanskoga duha kao krajnjom posljedicom omasovljenja građanske kulture. Kada na plaži ugledamo osmuđene tjelesine prepune kičastih tetovaža, doista je teško ne sjetiti se McLuhanova proroštva o tribalizaciji kulture , baš kao što u teroru TV-sapunica i lica poznatih po tome što su svima poznata, elektronskih ritmova i imbecilnih rima koje nas napadaju sa svih strana, nije teško prepoznati narkotizaciju svijesti , tj. sveopće zaglupljivanje kao drugu ključnu posljedicu kulture oblikovane po mjeri masovnih medija. Kao što palanka nije ni selo niti grad, tako ni globalna palanačka kultura nije više ni tradicijska, niti građanska kultura. Grad kao rodno mjesto politike i demokracije izgubio se u beskonačnim predgrađima Megalopolisa, čija su politika, demokracija i kultura podvrgnuti sveopćoj diktaturi ekonomije, koja svaku spontanost izvornoga građanskoga trga podvrgava prinudnim ulogama koje mu nameću logika kapitala i zakoni spektakla. Upravo zato čovjek Megalopolisa nema više pravo na dostojan- stven rad i dostojanstvenu plaću niti pravo na stvarnu participaciju u demokratskoj kulturi. Umjesto građanskoga društva, globalna palanka radije razvija civilno druš- tvo kao prigodničarsku ideologiju ljudskih prava. Što je čovjek kao pojedinac više uskraćen u pravima de facto , on raspolaže s više prava de iure . Što je više specijalnih, rodnih, manjinskih ili kulturnih prava, tim lakše ih proždiru vječno gladna usta multinacionalnog kapitala. Ono što je doista bitno i doista trajno, ono što nije za jednodnevnu ili jednokratnu uporabu, to u kulturi Megalopolisa više nije dostojno borbe ili čuvanja. Pojam barbarstva, koji se iznenada vratio u optjecaj upravo na vrhuncu infor- matičkoga doba, govori nam kako je globalni Megalopolis u sebi ipak sačuvao neke značajke zavičajnosti, ali ne one grčkoga ili rimskoga tipa nego upravo onakve kakvu je u svojoj „Filosofiji palanke“, napisanoj otprilike u isto vrijeme kada je Guy Debord pisao „Društvo spektakla“, ustrajno opisivao Radomir Konstantinović. Posve na tra- gu McLuhanovih opservacija, duh palanke kakvim ga opisuje Konstantinović nije ništa drugo nego duh plemena koje je i po cijenu samouništenja posvećeno očuvanju svoje zatvorenosti. Upravo zato što je zatvoren prema bilo kakvoj neizvjesnosti, tj. prema otvorenosti sámoga svijeta (a time i prema svakoj budućnosti), duh palanke je duh neprestane agonije . On je, kako to slikovito kaže Konstantinović, duh pleme- na u plamenu. Palanačko pleme, zarobljeno u jalovim kalkulacijama svoga mudrijaš- kog racionalizma, baš poput suvremenog kapitalizma teži k sveopćoj predestinaciji života, koju je Konstantinović posprdno nazivao „ćiftinstvom“. U isto vrijeme ono živi u barbarstvu sveopćeg ateizma koji se najradije prikriva totalitarnom političkom