Nova Istra

197 Goran STARČEVIĆ OPTIMIZAM brinutost i znak nadolaska društvenih promjena, nego i znak iscrpljenosti lokalnih ljudskih i materijalnih resursa, tj. signal za bijeg iz potrošenog ili umirućeg okružja. U eskapističkoj kulturi, tj. kulturi bez istinskog građanskog prkosa i ponosa, ovaj obrazac anketne demokracije osmišljen je prije svega za stvaranje iluzije o uklju- čenosti pojedinca u od njega posve otuđen proces političkog odlučivanja. On ima pravo negodovati putem TV-anketa, pisati komentare na internetskim forumima i portalima, on smije izraziti svoju vjeru ili sumnju, optimizam ili pesimizam, ali više ni na koji način ne može promijeniti niti jednu stratešku odluku. Smjer je zadan, a poslušnost je neopozivo institucionalizirana. U takvoj stvarnosti optimizam i pesimizam služe kao plahta kojom se prekriva sramotna sudbina homo sacera , izopćenika iz političkoga svijeta. Agambenova mi- saona figura o modernom čovjeku kao izopćeniku, i modernom društvu kao global- nom biopolitičkom logoru, posve se uklapa u viziju ustrojenog svijeta kao umreže- nog društva znanja kojim umjesto proklamiranih, ali odavno mrtvih prosvjetitelj- skih ideala, u stvarnosti vlada duh palanke, tj. duh plemena u agoniji. Jedini istinski i samim time najtvrdokorniji neprijatelj svakog palanačkog duha, podučio nas je Konstantinović, nije ništa drugo nego autentična, ona uvijek moja ili pojedinačna čovjekova egzistencija. Glagol existere, koji su u svijesti modernog čovjeka oživjeli Kierkegaard, Jaspers i Heidegger, doslovce znači iz-stoj, ustrajavanje ili stanovanje u sferi istine kao istini sámoga bitka. U tu sferu, međutim, ne možemo stupiti bez istinskoga mišljenja ili filozofije. U času kada je znanstveno-tehnički aparat pomi- slio kako je filozofija samo relikt prošlosti i kako u bolju budućnost čovjeka može odvesti sâm, bez pomoći istinskoga mišljenja, otvorio se ponor između duhovnog naslijeđa građanske Europe i bespovijesne, vječne sadašnjosti globalnog Megalopo- lisa, koju je Nietzsche nazivao nihilizmom, a Heidegger bezzavičajnošću i vječnom dosadom. Čovjek, međutim, ne može živjeti bez zavičaja. Zato su se kroz ovu pukotinu u svijest stanovnika globalne palanke ušuljale ideologija i politička teologija, ostav- ljajući iza sebe duhovnu pustoš i neugasiva zgarišta. Ako se, kako to kaže Gilles Deleuze, filozofija nakon svog nastanjivanja u grčkoj i modernoj demokraciji ipak nastanila i u duhu današnjeg čovjeka, i to u pojmu ili mišljenju koje više nije vezano ni za kakvu zemlju, niti za povijest nekog posvećenog naroda, tada se u ovom sada već posve ustrojenom i deteritorijaliziranom svijetu putovati i stanovati može jedino još zahvaljujući mišljenju. Drugačije rečeno, jedino mišljenje koje je posve svjesno raskorijenjenosti i pala- načke prijetvornosti ustrojenog svijeta, čovjeku-pojedincu još uvijek može sagraditi dom i sačuvati ljepotu njegova djetinjstva. Takvo nas mišljenje upozorava da svoju budućnost ni u kom slučaju ne smijemo prepustiti iluzornoj i eskapističkoj vjeri u