Nova Istra

194 OPTIMIZAM Goran STARČEVIĆ „Prilozima filozofiji“ čovjekovu vjeru u konstitutivnu snagu optimizma i pesimizma posprdno nazivao„svjetonazorskom juhom“ koja nema nikakve veze s istinskom za- daćom i istinskim umijećem mišljenja. III. Kada danas kao uobičajenu vijest čitamo kako izvjesni Bill Gates milijunskom donacijom nagrađuje neko privatno sveučilište koje je pristalo u nastavi koristiti galvansku narukvicu što služi praćenju neuroloških funkcija i osobnog angažma- na studenata, tada nam Lyotardova metafora o velikoj monadi neljudskosti više ne izgleda ni najmanje pretencioznom. Kada znamo i to da je posljednje uporište otpo- ra danas već posve sumanutom tehnoznanstvenom racionalizmu upravo nepokorna i neukrotiva moć čovjekove mladosti, tada nam je jasno i to zašto se samoproglašeno društvo znanja , sa svim akreditiranim znanstvenicima, činovnicima i filozofima, s tolikom okrutnošću usmjerava prema još donedavno sakrosanktnoj oazi čovjekova djetinjstva. U posljednjem eseju knjige o neljudskome, nazvanom „Domus i Megalopolis“, Lyotard na poetski način sažima razmišljanja s kojima se, nakon nepunog desetljeća kulturnog aktivizma posvećenog ideji postmodernizma, oprašta od vjere u pomirbu „želje za pravdom“ i tehno-znanstvenog pogona, tj. aparata koji je svijet na koncu ustrojio kao globalni Megalopolis. Domus , kao metafora djetinjstva, zavičaja i si- gurnosti, tj. onog običajnog i lokalnog u koje podjednako vjeruju grčki polis, kao i Hölderlinov i Heideggerov „Heimat“, u ustrojenom je Megalopolisu izgubio svaki smisao. Utjeha domusa postala je pukom nostalgijom na kojoj profitiraju jedino još konzervativni političari i kramari kapitala. Pa ipak, odmaknemo li se od Lyotardove distopijske vizije budućnosti, vidjet ćemo da proces sveopćeg ustrojavanja svijeta nikako nije jednoznačan. Promotrimo li pažljivije, vidjet ćemo da informatizirani mravinjak, koji je Lyotard nazivao Megalopolisom, u stvarnosti ne funkcionira kao mega-grad kakav su zamišljali futuristički filmovi 20. stoljeća, niti se u njemu vodi nekakva mega-politika, nego je on po svojim kulturološkim, političkim i antropološ- kim značajkama postao, ili ostao (kako nam drago), samo jedna divovska palanka. Pri opservaciji ove palanke neće nam od prevelike koristi biti McLuhanova me- tafora o globalnom selu, koja je i sama postala ispraznom palanačkom poštapalicom. Jasan putokaz o razlogu i načinu preobrazbe građanskoga polisa u umreženu pa- lanku i njoj pripadajući sajam taštine, koji su Deleuze i Debord prozvali društvom spektakla, prije će nam dati dvije manje poznate, ali preciznije McLuhanove strelice odapete ravno u srce medijski posredovane kulture. Krajnju posljedicu medijalizaci- je svijeta kao procesa kafkijanske preobrazbe od Domusa prema Megalopolisu, na-