Nova Istra

191 Goran STARČEVIĆ OPTIMIZAM nom i nepravednom; i tehničkih , čiji je jedini kriterij učinkovitost ili neučinkovitost) dovodi do toga da sve jezične igre na koncu bivaju podređene snazi one igre koja za cilj ima puku moć, tj. igri kojoj nije bitna ni istina niti pravda, nego performativnost kao najbolji odnos između inputa i outputa . U diskursu dioničara koji vladaju svi- jetom, kaže Lyotard, „ znanstvenici, tehničari i uređaji ne kupuju se jer se želi saznati istina, već kako bi se povećala moć “. 1 U vrijeme pisanja ove knjige, čiji podnaslov glasi „Izvještaj o znanju“, Lyotard još uvijek vjeruje kako je moguće pronaći izlaz iz stanja koje prijeti da se pretvori u nesputani teror tehno-znanstvenog uma upregnutog u službu Kapitala. Nova, pravednija legitimacija društvenih odnosa, međutim, neće se postići društvenim konsenzusom kakvog predlaže Jürgen Habermas, jer je ideja konsenzusa i sáma instrument totalizirajućeg ratia prosvjetiteljstva, koji je čovjeko- vu egzistenciju ionako već pretjerano podredio performativnoj logici sustava. Izlaz, smatra Lyotard, treba tražiti u potpuno suprotnom smjeru, tj. u radika- liziranju prava na neslaganje koje oduvijek postoji upravo u znanstvenoj zajednici. Znanost, koju Lyotard ovdje poistovjećuje s paralogijom izumitelja, tj. pravom na uspostavljanja razlike u odnosu na svaki do novoga otkrića važeći diskurs, ujedno predstavlja analogiju društva kao otvorenog sustava koji općenito preferira nestabil- nost, tj. opovrgljivost svih svojih hipoteza, nasuprot krute stabilnosti luhmanovskog sustava koji performativnost (učinkovitost) nameće čak i po cijenu„ eliminacije sudio- nika koji je izvan jezične igre koja se igra “ 2 . Drugim riječima, svaka logika zatvorenog autopoetičkog sustava na koncu neizbježno inducira teror koji se usmjerava prema svima koji ne pripadaju u posvećeni krug performativnosti. Jedini način da se izbjegne teror jest prihvatiti onaj model znanosti i društvenih odnosa koji „ istančava našu osjetljivost na razlike i osnažuje našu sposobnost podnošenja nesumjerljivog “. 3 Znanje, kakvim ga ovdje u još uvijek posve prosvjetiteljskom duhu vidi Lyotard, u sebi krije moć pomicanja onoga što je Foucault nazivao dispozitivom moći prema nekom pravednijem obliku društvenih odnosa. Ozračje optimizma u kome je napisana cijela ova rasprava možda i ponajbolje iskazuje njezina posljednja rečenica: „Nazire se politika u kojoj će se podjednako poštivati želja za pravdom i želja za nepoznatim “. Samo devet godina kasnije, Lyotard će objaviti knjigu pod naslovom„Neljudsko – kozerije ili razgovori o vremenu“. U njoj ne samo da više na nailazimo na optimis- tičku vjeru u suživot između politike (kao želje za pravdom) i metodologije zna- 1 Jean-François Lyotard: „Postmoderno stanje, Izvještaj o znanju“, Ibis grafika d.o.o., Zagreb, 2005. Prevela Tatjana Tadić, str. 67. 2 Isto, str. 95. 3 Isto, Uvod, str. VII.