Nova Istra

190 OPTIMIZAM Goran STARČEVIĆ u najboljem od svih mogućih svjetova. Ova spekulacija, naravno, morala je izazvati primjerenu reakciju, pa je Voltaire svoj roman „Candide“ napisao s jasnom namje- rom da se naruga Leibnizovom oholom optimizmu koji će se ubrzo, u Njemačkoj Hegelova doba, preimenovati u tzv. klasični njemački idealizam. Na hegelijanskom idealizmu i njegovu dijalektičkom sustavu zasnovanom na „Aufhebungu“, prevlada- vanju prvotne teze kao prevladavanju svake prošlosti, baš kao i na Hegelovoj alego- riji o gospodaru i sluzi, utemeljit će se cijela marksističko-revolucionarna ideologija 19. i 20. stoljeća. Njima će se, pak, od samoga početka, suprotstaviti Kierkegaardov egzistencijalizam zasnovan na strahu i drhtanju kao fenomenima vjere. Sličnu skep- su prema optimističkim naracijama modernog kolektivizma izražavao je i Schopen- hauer, čiji filozofski pesimizam predstavlja inverziju Kantova kriticizma. Ako je svi- jet doista produkt moje volje i predodžbe, smatrao je Schopenhauer, tada od njega i ne možemo očekivati ništa drugo osim beskonačnog umnožavanja patnje koju nam nakratko mogu olakšati jedino umjetnost i askeza. Svjetonazorna opreka između optimizma i pesimizma tako se na koncu pretvara u sukob između pojedinca i kolektiviteta ili, još određenije, u borbu između auto- nomije čovjekove egzistencije i totalizirajuće logike sustava. Ova borba, koju bismo pojednostavljeno mogli nazvati sukobom između humanog i ustrojenog svijeta, te- meljni je događaj moderne povijesti, i ona se s vremenom ne smiruje, nego se sve jače rasplamsava. Premda je mnogi nisu niti svjesni, klimaks ove borbe događa se upravo u našem vremenu. II. To je ujedno i razlog zašto kao posljednju doista značajnu i utjecajnu raspravu u ko- joj se zrcali (i prelama) racionalistički optimizam modernoga doba možemo navesti Lyotardovu knjižicu „Postmoderno stanje“, objavljenu 1979. godine. Postmoderno stanje za Lyotarda nije ništa drugo nego kriza naracije kantovskog „Aufklärunga“ ili prosvjetiteljstva. Prosvjetiteljski „heroj znanja“ koji je radio u korist ispravnog etič- ko-političkog cilja, a koji se trebao ostvariti kao univerzalni svjetski mir građanskih republika, na koncu se raspršio u postmodernističkoj pragmatici heterogenih jezič- nih, etičkih i političkih elemenata, koji na tragu onoga što je Wittgenstein nazivao jezičnim igrama, legitimnost pronalaze isključivo u vlastitim pravilima i svojim par- cijalnim vrijednosnim sustavima ili paralogijama . Suvremeno društvo, kakvim ga opisuje Lyotard, temelji se na lako shvatljivom, ali teško rješivom paradoksu. Tamo gdje se tehnološki kriterij operativnosti primjenju- je pri prosuđivanju Istine i Pravde, pluralizam jezičnih igara ( denotativnih , onih koje važnost pridaju istinitom i lažnom; preskriptivnih , onih koje važnost pridaju praved-