Nova Istra

192 OPTIMIZAM Goran STARČEVIĆ nosti, nego je ugođaj ovdje sabranih eseja posve suprotan. Znanost kakvom je sada vidi Lyotard nije više glavna saveznica pluralnoga društva, nego ona, podredivši se logici sustava, postaje glavnim krivcem za sveopće ustrojavanje ili unifikaciju života. Sustav je dosegao stupanj samorazvoja u kome sve manje treba čovjeka. On se širi i akcelerira isključivo zahvaljujući svojoj unutarnjoj dinamici. „ On asimilira rizike, memorira i vrednuje sve informacije, te ih upotrebljava kao moduse novih načina medi- jacije koji omogućavaju njegovo funkcioniranje . Sâm po sebi, on nema nikakvih želja i potreba osim svoje kozmičke šanse .“ 4 U tom smislu, njegovu širenju na putu ne stoje više nikakve prepreke, osim očekivanog trajanja života sunca. Neljudskost o kojoj ovdje govori Lyotard nije trans-humanizam u vidu kiborgizacije čovjekova tijela, niti post-humanizam koji kao svojevrsna idolatrija tehno-znanstvene svijesti proizlazi iz čovjekove težnje za besmrtnošću, nego je izvor ove neljudskosti sâm aparat napretka kojim više ne upravlja čovjek, nego autopoietička modulacija ili logika Sustava. Dvije temeljne ideje moderniteta, ideja prosvjetiteljstva kao ideologija napretka, i ideja humanizma, zamišljena kao napredak u čovjekovoj svijesti o slobodi, od sada se definitivno razilaze. Napredak nastavlja svojim putem, ne brinući se previše za komoditet i prava čovjeka. Ono što doista stoji iza ekspanzije neljudskosti, smatra Lyotard, jest kozmička sila negativne entropije. Neg-entropija , tj. negativna entropija je pojam koji je skovao austrijski fizičar Erwin Schröedinger, kako bi označio uro- đenu težnju živih organizama da se izgrađuju u sve složenije i bolje koordinirane strukture, i to nasuprot zakonu entropije koji se odnosi na sve zatvorene mehaničke sustave. Drugim riječima, svemir, kao zatvoreni sustav, svjestan je smrti koja mu prijeti po zakonima termodinamike, ali kozmička inteligencija nastoji se suprotsta- viti vlastitoj propasti usložnjavanjem funkcija živih bića kao pojedinačnih monada, prema onome što je Leibniz nazivao Bogom ili velikom monadom , makrokozmičkim ogledalom svih ograničenih mikrokozmičkih ogledala. Leibnizova velika monada u svojoj svijesti obuhvaća postojanje svih ostalih mo- nada, jer su joj razvidne sve njihove uzročno-posljedične i vremensko-prostorne veze i odnosi. Ona je zapravo golemi akumulator i generator ukupne kozmičke energije. Budući da je posve svjesna same sebe, ona ne živi pod ograničenjem vre- menskoga slijeda poput ostalih monada, nego u simultanosti svih mogućih svjetova. Za veliku monadu, čovjek je samo generator ili transformator energije ograničenog kapaciteta. Kao takav, potreban je njezinu samorazvoju, ali ne više kao humana, a to znači smrtna, bolesna, neposlušna i nedomestificirana vrsta. Od njega se očekuje da bude koristan i ingeniozan, ali ne više u svrhu unapređivanja uvjeta vlastitog života (egzistencije) i izgradnje nekog humanijeg svijeta, nego u svrhu optimalne 4 Jean-François Lyotard:„The Inhuman, Reflections on Time“, Polity Press, Oxford, 1991., str. 7.