Nova Istra

189 Goran STARČEVIĆ OPTIMIZAM nazivati svojim zavičajem. Mogli bismo, naravno, zaključiti kako je moje dosadašnje izlaganje i način postavljanja pitanja i sámo produkt naslijeđa toga kulturnog pesimizma, kojemu se u svakome trenutku, navodno, može suprotstaviti i neko drugačije, optimističnije viđenje svijeta.No, kakve uopće veze optimizam i pesimizam imaju s istinom? I kako je moguće da istina ima bilo kakve veze s nečijim pogledom na svijet , tj. onim što danas kolokvijalno nazivamo čovjekovim s vjetonazorom ? Tek s ovako formuliranom pitanjem, dosegnuli smo horizont doista bitnih raz- matranja o optimizmu i pesimizmu. Zato nije slučajno da je prva knjiga kojoj se s povjerenjem možemo obratiti, tragajući za odgovorom na pitanje o pravoj prirodi optimizma, upravo Heideggerova rasprava nazvana „Doba slike svijeta“, napisana 1938. godine. To da je svijet postao uokvirenim događajem, kaže nam Heidegger, postalo je moguće tek u novovjekovnoj perspektivi ili načinu poimanja svijeta. Što- više, temeljni događaj modernosti, koja se u historiografiji radije naziva novim vije- kom, i nije ništa drugo nego postajanje svijeta slikom. Svijet sazdan kao slika, samo se po sebi razumije, podrazumijeva neprestanu bor- bu svjetonazorâ. U ranijim vremenima ratovi su se vodili zbog dokazivanja moći, širenja vjere, osvajanja teritorija i otimanja zlata, ali sve do modernih vremena i nas- tanka modernih ideologija njihov ulog nije mogao biti čovjekov pogled na svijet. Za Grke je svijet bio vječno živa vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi, a sva živa bića pripadala su u zajednički horizont fysisa , prirode kao kozmičkog događaja ili bujanja sveukupnog života. Čovjek ovdje i sebe prije svega doživljava kao bios , tj. način života sáme prirode. U kršćanstvu, pak, čovjek je ens creatum , stvoreno biće kojemu je, jednako kao i Grcima, posve strana i besmislena ideja o tome da bi on tre- bao biti nekakav kreator ili stvaralac svijeta. Tek nadolaskom prosvjetiteljstva, pre- ma Kantovoj krilatici „Sapere aude“ i njegovoj antropologiji koja je svu dotadašnju metafiziku preinačila u poseban „pogled na svijet“, tj. svijet sagledan iz perspektive transcendentalnog subjekta, čovjek je samoga sebe postavio za su-kreatora svijeta. Moderni čovjek je biće koje vjeruje da ono sámo može uspostaviti neki novi, njemu primjereniji, tj. humaniji svijet. Optimizam i pesimizam, dakle, nisu ništa drugo nego izraz nadobudne kreativnosti modernoga čovjeka. Oni su postali mogući tek kao proizvod razvijenog racionalizma i empirizma koji će se, objedinjeni u trima Kantovim kritikama, s vremenom objediniti u naš današnji, tehno-znanstveni po- gled na svijet. Upravo zbog svog podrijetla u modernom racionalizmu, optimizam je oduvijek bio ne samo pokretačka nego i prevladavajuća sila moderniteta. Mjesto i vrijeme njegova rođenja možemo precizno datirati zahvaljujući Leibnizovoj „Monadologiji“ (1714.), čiji je temeljni zaključak bio taj da se Bog pri stvaranju svijeta nije mogao voditi pukim slučajnostima. Zbog toga je, kaže Leibniz, sasvim izvjesno da živimo