Nova Istra

188 OPTIMIZAM Goran STARČEVIĆ i raspodjela dividendi ne bi trpjeli nepotrebne zastoje zbog nepredvidljivosti tzv. ljudskog faktora. Neće nam, naravno, previše pomoći ni pseudoreligiozna instant-duhovnost new agea i njemu bliskih pokreta koji se rado skrivaju pod maglovitim pojmom postmo- dernizma, iako im ništa nije toliko strano kao strogi filozofski eros jednog Jean-Fran- çoisa Lyotarda ili Gillesa Deleuzea. Sterilnost ove instant-duhovnosti, uostalom, naj- lakše prepoznajemo po tome što u njoj nema nikakve potrebe za sumnjom, niti težnje za istinskim duhovnim naporom. Što nam, onda, želimo li dospjeti u istinski horizont pitanja o optimizmu i nje- mu oduvijek pripadajućem fenomenu pesimizma, uopće preostaje? Možda će nam ipak od najveće koristi biti osvrt na najradikalniji primjer te napasne i sveprisutne instant-duhovnosti, koja u suvremenomMegalopolisu ima funkciju univerzalne re- ligije narcisoidnosti i subjektivizma, a to je holivudska scijentološka crkva i njezina neobična sljedba. Malo je poznato da je metoda NLP-a, neurolingvističkog programiranja osob- nosti, koja je s vremenom postala sastavnim dijelom menadžerskog obrazovanja sponzoriranog ne samo od strane velikih korporacija nego i od strane država i nji- hovih ministarstava, ponikla upravo u okrilju scijentološke crkve. Jednako tako nije nimalo slučajno to što ova pseudo-religija posve svjesno oponaša instrumentalnu i funkcionalnu logiku znanosti. Ona, naime, čovjeku ne nudi nikakvu utjehu, spas ili iskupljenje za nataložene grijehe, nego ono što se u Luhmannovoj teoriji autopoie- tičkog sustava naziva optimalna izvedbena učinkovitost, ili performativnost . Pojed- nostavljeno rečeno, Luhmannova teorija performativnosti govori o tome kako su najstabilniji sustavi upravo oni zatvoreni, takvi koji sve svoje elemente ili članove, kao i njihove pojedinačne ciljeve, neprestano podvrgavaju zajedničkom imperativu optimalne performativnosti. U svijetu u kome je znanost jedina preostala religija, a tehno-znanstveni aparat jedino preostalo božanstvo, od čovjeka se očekuje da i sâm prihvati performativnu logiku aparata i tako vlastitom voljom postane vjernim kotačićem stroja, ne želi li nastradati pod gusjenicama danas već posve ustrojenog svijeta. Optimizam u takvome svijetu nije više psihološki biljeg pojedinca, nego odraz kolektivne vjere u kojoj svaki„razumni“ pojedinac već unaprijed zna da se sva- ki mogući, tj. opravdani optimizam mora temeljiti na kolektivnoj sreći i optimalnoj učinkovitosti sustava. Nadolazak tako ustrojenog svijeta nije nikakvo iznenađenje za one pisce i mislioce koje je katalog kulture 20. stoljeća svrstavao u zajedničku ladicu tzv, kulturnog pesimizma. Kafka i Musil, Heidegger i Hamvas, Deleuze i Lyotard, svaki u svojoj vlastitoj distopijskoj viziji, služe se parabolom o bezličnom i dehumanizirajućem Aparatu pod čijom vladavinomnestaje pastoralni svijet koji smo još donedavno mogli