Nova Istra

185 Marko SOSIČ OPTIMIZAM Trst, rujan, Ulica Battisti u ranim jutarnjim satima. Hodam prema gradskom parku s visokim platanama i osvrćem se gore prema stanu u kojem sam volio davnih godina. Taj stan nije bio moj, bio je vlasništvo tete Nele koja je za vrijeme fašizma bila internirana i u zatvoru doživjela zlo. Voljela me, pisala je pjesme i preprodavala zlato, uvijek je mislila da će poboljšati svijet, zlatom i poezijom. Prolazim pored te kuće u Ulici Battisti i u mislima vidim djevojku koja je s amnom u stanu, gola i lijepa, s drugačijom mišlju o svijetu i budućnosti... Hodam dalje i iznenada mi se pred očima nacrta jutro u koje je tada ušla nona Reska, njeno najljepše jutro... Kao da se jutro svojom svjetlošću nacrtalo sada pred mojim očima, na granama visokih gradskih platana... Vidim je, želim je vidjeti, kako kreće na Angelsku goru zajedno sa sestrom. Njih dvije slične su kao kapljice vode koje jednakomjerno i ustrajno padaju s krova u ve- liko vjedro. Želim je vidjeti da bih razumio kako te svjetlost može jednoga jedinog dana pratiti na najtežim životnim putovima. Otvara se svjetlost u tvojoj glavi, u tvo- me tijelu, jutarnje su zrake takve da umrtvljuju prostor groze i žalosti, pomažu ti da pobijediš, da pronađeš put koji će te voditi prema nadi i optimizmu, ili su pak zrake takve da samo prosvijetle um, kad od silnoga blještavila ne možeš više razlučiti stva- ri...? To bih htio saznati, zato je pratim sada u mislima, nonu Resku i njezinu sestru Anicu, bile su rođene pod Angelskom gorom i sada se, dok je još uvijek noć, penju uzbrdo, mlade, žilave i lijepe, svijetlih očiju i pune mekoga duha. Vidim ih kako hodaju stazom gore prema Predmeji. Njih dvije poznaju kraće putove, znaju gdje su potoci na kojima će ugasiti žeđ, gdje rastu jagode i maline koje će pozobati kad im ponestane snage, iako su u platnenoj torbi ponijele pecivo i kriške sira. Samo su mami sinoć šapnule na uho da odlaze na izlet, da neće biti na misi već gore u šumi, na travnjaku na kojemu raste cvijeće koje ne možeš vidjeti svugdje. I ja ih pratim dok šuteći hodaju uzbrdo, među lijeskama i topolama, sve više među borovima i jelama, kao dvije jutarnje vile koje donose lijepe vijesti o rođenjima, obilnim žetvama i zdra- vim berbama. I gore od Predmeje sve do vrha proplanka , gdje sjedaju na beskonačni travnjak, među cvijeće koje je nemoguće pobrojiti. Nasmijane, zadihane i lijepe. I iznenada nona Reska želi da naberu cvijeća, i stvarno ga naberu, golemi buket tra- tinčica i drugoga poljskog cvijeća, tako da im se jedva vide lica kada buket podignu preda se. Sretne su kao što nikada neće biti. Tada se okrenu i ugledaju kako im se bliže dva muškarca, sve su bliže, a one s buketom poljskoga cvijeća. Muškarci prođu pored njih, dva lijepa šumara koji su se uputili u obližnju crkvu. Mladići ih pozdra- ve, Reska i Anica otpozdrave i glas im je mekan, poput travnjaka. Mladići zastanu, tako da im vidiš lica i nikada ih više ne zaboraviš. I nakon toga odu. Oni nisu bili ti s kojima su Reska i Anica provele svoje živote. Ne, nisu bili ti mladići koji su se ubrzo zatim izgubili među drvećem i o kojima nitko nije ništa čuo ni prije niti poslije.