Nova Istra

184 OPTIMIZAM Marko SOSIČ bila je veća nego nakon drugoga rata, sve do prošloga desetljeća ili manje kad su stva- ri krenule na bolje. Gledam naprijed i u mislima vidim osušen eksploziv uz mostove i ceste i sretan sam što su se u gradu stvari promijenile, i što se onaj eksploziv neće tako brzo zapaliti, u slučaju da tko poželi vidjeti kako se leti u zrak. Tko zna, tko bi rekao, kad si optimist neke se stvari mogu promijeniti. No to nije stvar optimiz- ma, to je stvar svijesti i širine duha. Moglo bi se dogoditi da se zbog malih no vrlo utjecajnih tršćanskih lobija, zbog Berlusconijeve politike i njegova populizma, koji je dvadeset godina unatrag, u prošlost vratio svu talijansku kulturu, stvari nikada ne promijene, no na sreću se danas ipak pokazuju u drugačijem svjetlu, otvorenije, demokratičnije i osjetljivije prema drugim jezičnim skupinama i kulturama. Imati prvi put u povijesti gradonačelnika koji pozdravlja i razgovara na slovenskom jeziku s piscem Borisom Pahorom za njegov stoti rođendan, i ne samo s „dobar dan” nego s tri dulje rečenice, veliki je preokret prema boljem i pravom licu demokracije i su- života. (To pak ne znači da su svi gradonačelnici lijevoga centra jednaki, uopće ne). Ah, kakva naivnost, rekao bi netko, pa zar ne vidiš da je i to čisti populizam? Misliš li da će novi Papa otvorenošću i posve drugačijom dijalektikom uspjeti promijeniti Crkvu? To je razmišljanje nepopravljivih optimista, rekao bi netko, pa već je mnogo povijesnih, objektivnih dokaza kako se politika vrti i kakva je njena dijalektika. Ra- zumijem, posve razumijem, no kada osobno vidim takvo što u meni se dogodi ono što mi se uistinu stalno dešava, što je u meni nepopravljivo, što ne vodi intelektual- noj zrelosti, intelektualnom i distanciranom rasuđivanju stvari, što ne vodi spoznaji o čistoj retorici i tako dalje, već prema mojem dječačkom uvjerenju, čije je osnove po- stavio onaj kratki vjeronauk, naime da su ljudi dobri i da istina prije ili kasnije iziđe na vidjelo. No, što znači biti dobar, veliko je pitanje. Dobra je bila moja nona Reska koja se uz brigu o kćeri brinula i o svakojakim beskućnicima koji bi ušli u dvorište. Pokupila bi njihove prljave krpe i oprala ih. Gotovo nikada nije išla u crkvu, ona ne. Ona nije bila moja pranona, bila je moja nona koja se rodila u Vipavskoj dolini u podnožju gorja koje nazivaju Angelska gora, na kojoj pušu mnogi vjetrovi što dolaze s Alpa i Jadrana. Tamo se miješaju vjetrovi zbog kojih je na onoj livadi mnogo razli- čitog cvijeća, alpskoga i mediteranskoga. Tamo, na onu livadu, uputila se kao djevoj- ka moja nona, prije nego li je došla u Trst raditi kao sluškinja i kasnije se udala. Na toj je livadi doživjela svoj najljepši dan, rekla mi je nebrojeno puta, a ja nisam mogao nikada razumjeti kako to samo jedan dan biti najsretniji i najljepši, nikada nisam razumio kako zbog samo toga dana gledaš na život sa svjetlošću u duši i s nadom. U tome zaista ima ludila. I premda mi nona Reska nikada nije rekla kako je bilo, vidio sam u njenim očima, na njenom čelu vidio sam slike, uvijek kad bih je posjetio, kao da joj se slike njenoga najljepšeg dana ocrtavaju na licu i pužu joj duž očiju, usnica, nadolje po tankome, već ostarjelu vratu, sve do prsiju pod kojima je bilo njezino srce.