Nova Istra

183 Marko SOSIČ OPTIMIZAM prikrivenom boli onih koji su se uselili u tu kuću i nisu htjeli ni prisluhnuti slovenski jezik, već su ustrajali samo pri svojemu, talijanskom, koji je lijep kao i svi jezici svije- ta. Istarske izbjeglice, moji daljnji rođaci, došli su u noninu kuću. Govorili su nam da ne prilazimo njihovim kućama koje su sagradili na Krasu, a i izbjeglice su vjerojatno svojoj djeci govorili slično.Vidim ih dok se kao dijete vozim biciklom na Mandriju , kako nazivamo prostor gdje su nekada pasle krave i gdje su kasnije sagradili kuće istarskim izbjeglicama koje su nosile ranu iskorijenjenosti. Vidim ih, kao dječak, kako stoje pred novim bezličnim domovima i mislim o tome kako bih ih rado upo- znao, kako želim razgovarati s njima, kako želim prekršiti zapovijed roditeljâ da im se ne približavam, želim se osloboditi straha, osjećaja krivnje koji mi je stvorio kršćanski odgoj, jer bi mene, dječaka koji odrasta, bilo sram da se još uvijek moram ispovijedati svećeniku. Sada sam veći i, osim izbjeglica, bilo je još štošta što ne bih mogao reći na ispovijedi. Ni sebi. No usprkos tome bile su moje dječačke misli sve svjetlije. Vjerovao sam da će moj bratić i drugi bratići, sinovi očevih sestara, vjerovao sam da će svi oni progovoriti na našem, slovenskom jeziku, bar u narječju, što se nažalost nije dogodilo, noninu kuću bi ponekad preplavile vjeverice, koje je u šumi lovio najstariji bratić, i tada bi oni koji su još živjeli s nonom samo gledali vjeverice koje su trčale po kuhinji, po ormarima i kredencama i tiho mrmljali neku pjesmu bez riječi. Muškarac iz Rovinja, koji je napustio Istru i oženio se očevom sestrom, nije htio govoriti drugim jezikom osim talijanskim, ni njegova djeca nisu smjela govoriti slovenskim jezikom. I tako se obitelji počeo gubiti trag, netko je otišao u Australiju, netko je ostao, netko nije ni ostao niti otišao. No, uprkos tome, realnost je bila drugačija, svjetlija, upravo među ljudima koji su došli iz Istre, kojima sam se želio približiti i to sam kasnije učinio, njima koji su oko svojih domova pokušali oblikovati istarsku pokrajinu s malenim vrtovima, voćkama, smokvom, trešnjom, svime onime usred čega bih i ja živio. Da, želio sam, nadao sam se da ću moći prekršiti sve one zapovijedi, domaće i vjerske, koje me nisu puštale prema slobodi, prema drugima i drukčijima. Trst, rujan, do kanala na Trgu Ponterosso. Danas koračam središtem grada i gledam naprijed prema brdu na kojemu su Ta- lijani s pomoću saveznikâ neposredno nakon drugoga svjetskog rata postavili ek- sploziv, ne bi li sve odletjelo u zrak pred barbarima kojima je trebalo oprati usta jer im je jezik ružan i nitko ih ne razumije, i nekulturni su, što mislite, čujem u sebi rije- či koje sam slušao prije dvadesetpet ili trideset godina u tršćanskom autobusu ili na ulici... Te riječi roje mi se u glavi dok hodam uz kanal pored Joyceova kipa. U vrijeme njegova bivanja u Trstu svakako je bilo drugačije i svijest o višekulturnoj stvarnosti