Nova Istra

182 OPTIMIZAM Marko SOSIČ Kolovoz, još uvijek uz njivu, prema večeri, kada ptice pjevaju u krošnjama i zaspu. I onda stare više nema i već je odavno pod zemljom, a nona Reska ne može više izdržati sva ta vrištanja i razbacivanja njene ljubljene kćeri M., i nono tada pozove hitnu pomoć i sva se braća okupe u dvorištu sve dok ne stigne hitna pomoć i M. mir- no ode s bolničarima koji je mirno uhvate za ruku i uguraju u kombi hitne pomoći, gdje više ne vrišti, jer ju je strah, elektrošokova ju je strah, terapije koja je čeka u umobolnici, jer tada u Trstu još nije bila u tijeku psihijatrijska reforma koju je uveo slavni Franco Basaglija i njome demokratizirao strukturu psihijatrije i vratio malčice dostojanstva ljudima koje smo nekada nazivali luđacima, umno poremećenima, za koje bi obično rekli da nemaju sve kotačiće na broju. On je otvorio psihijatrijske bolnice, ali kasnije kada M. više gotovo nije bilo na ovome svijetu te nije mogla znati što znači dostojanstvo. I vidim u mislima nonu Resku, tada dok odvoze M., kako bi se odmorila, vidim je kako se zatvara u smočnicu i znam da plače iza onih vrata, iako se ubrzo moglo iz njezinih prsiju začuti kao da je nešto zapjevalo. Vidim njene oči, nju kako u očima nosi svoju kćer M., nju koja je vidi kako leži na postelji u bolnici i kako elektrošokom ublažavaju njeno ludilo, uništavajući i sve zdravo što je u njoj. Znam, uhvatila bi je za ruku, nona, skinula bi one žice s njezinoga tijela i prislonila svoje lice na njeno tijelo koje leži, nemoćno, tamo na onoj postelji. I kad začuju iz maminih prsiju tihu pjesmu, sva braća zapjevaju i sama, najprije se nasmiješe zbog okrutnosti toga dana, toga vremena, i tada zapjevaju pjesmu, uvjere- ni da će im biti ljepše, i tata zasvira harmoniku... Rujan, na klancu prema svome nekadašnjem domu. Razmišljam koliko su u ovim godinama moje misli vezane uz obitelj i brojne rođake koji su se u to vrijeme zaputili u najudaljenije krajeve svijeta, koliko su moje misli vezane uz kuću u kojoj su prebivali, kuću koja je zapravo tik pod crkvom, ne- kako obilježena u dobru i zlu, a u njoj je uvijek moguće čuti zvona, kao da zvonjava ne dolazi sa zvonika, nego kao da je oduvijek u kući u onim sobama, u kuhinji i smočnici, na dvorištu, u krošnji kestena gdje su ptice već odavno zaspale. Da, kao da su ptice dolazile u onu kuću da bi se nahranile, jer su znale da će ih ljudi koji tu žive nahraniti, da se mogu u jesen seliti u druge krajeve, da budu site i ne posustanu na putu preko mora i gora, da one koje ostanu na Krasu, kosovi, vrapci i sjenice mogu preživjeti zimu. Pa i vjeverice koje je lovio moj bratić, on koji je zaboravio svoj jezik, po majci slovenski, koji je lovio vjeverice i naučio samo šumski jezik, jezik divljači i zvjeri, koje uopće nisu krive za njegov zaborav, nego je krivo kulturno siromaštvo, pomiješano s