Nova Istra

181 Marko SOSIČ OPTIMIZAM I u svojim mislima vidim sada nonino lice svijetlo od žalosti, kako se mekano naslanja na kćerkino koje je grubo, ružno i tvrdo, no za nju najljepše upravo takvo, koje postane mekano i raznježi se kada nona zapjeva s njom onu pjesmu koju su čuli na radiju, i obje se u svojoj boli nasmiješe zbog glazbe i njezine blizine. Rooosaaamuuundaaa... tu sei la vita per me... Kolovoz, dok sjedim u travi blizu njive koja je ista kao dan ranije, preorana. Kao da u mojoj glavi još uvijek živi pjesma koju pjevaju moji rođaci, koje ponovno vidim u mislima, punih zgoda iz djetinjsva. Vidim ih sve redom kako se motaju po kući, po njivi, kako moja pranona, koja bi bila nona moga oca, odlazi u crkvu, na is- povijed grijeha jer ih ima mnogo. Svaki dan odlazi na ispovijed, jer svaki dan griješi, to očito sama osjeća, jer duboko mrzi nježnost i mekoću moje none Reske, mrzi nju koja se udajom preselila u njezinu kuću, uzela njenoga sina i s njim imala šestoro djece, i M. za koju kažu da je luda. Ona mrzi moju nonu i svakodnevno se potrudi da joj nečim zagorča život, kao na primjer da stane s blatnjavim cipelama na kamene stepenice koje je nona Reska tek oprala, ili pak pljune na tek obrisan pod i kaže noni Reski da je sve popljuvano i da nitko nije čistio, a najmanje ona koja je niškoristi. I tada vidim nonu Resku koja se tiho žalosti, no uvijek ponovno opere stepenice da budu čiste i mirišljave, uvijek ponovno obriše ispljuvke kojima je pranona označila pod, sve počisti i opere nona Reska, da bar na podu ne bude više tragova mržnje, kaže ponekad. Znam da ona u to vjeruje. I tako će biti sve dok pranona bude na no- gama. No kad padne u postelju, bit će još gore. Nekoliko će godina ležati u postelji i zvati Resku da joj donese ovo ili ono, samo zato da je pozove kako bi nona Reska morala doći do nje, jer neće moći znati pravi li je budalom ili ne, stara nemoćna svekrva koja leži u postelji jer je noge više ne drže. Sve dok joj stara jednoga dana ne kaže da ima za nju dar. Nakon toga se nona gotovo nije mogla više odazvati kad bi je ova pozvala. Mogu je zamisliti, kad je iz njenih usta čula riječ „dar”. Sva crvena u licu od neugode i srama, od nerazumljive zahvalnosti da joj se svekrva konač- no smilovala i prihvatila je u svoju kuću. Mogu si zamisliti nonino lice dok odvija vrpcu s mašnom koju joj je je uručila pranona i u kojoj je bio dar. Stara je povukla traku s mašnom ispod svoje postelje i istegnula ruku prema noni. Na, rekla joj je. I u mojim mislima nona sada otvara dar u kojem ne ugleda ništa drugo nego govno stare svekrve koja se beskrajno perfidno poigrala s njom i njenom naivnom vjerom u dobrotu ljudi, jer inače ne bi bila mogla posluživati tu odvratnu babetinu koja je njena svekrva i moja pranona i mati moga noneta koji se iskašljavao u rupčiće, uvijek uredno ispeglane. U veži bi ih najprije otvorio i pregledao kao da je u rupcima dio života i svijeta u kojem vladaju mir i red, bar kad se iskašlje.