Nova Istra

180 OPTIMIZAM Marko SOSIČ sjaja, koje sam prije spomenuo, snažno određuje. Kao nekakva vrsta utopije o ovome svijetu koji će jednoga dana biti drugačiji, o nekakvom Eldoradu koji su si, i još si ga uvijek, iako s velikom dozom autoironije, pokušavaju zamisliti, da bi preživjeli svaki- dašnjicu, nekakav raj koji su ili ga još vide posvuda, u najjadnijoj krpi, na blatnjavim tabanima, u grani koju je slomio vjetar, u pradjedovu pijanstvu i njegovu ludilu, u djedovim rupčićima u koje se iskašljava... Zdrava ludost preživljavanja? Vidim sada u mislima svoju rodbinu, vidim je danas kada pokušavam shvatiti njihov ekstremni optimizam. Promatram ih svojim dječjim očima. Vidim ih kako svi stoje u dvorištu pod divljim kestenom, među njima je i moj otac, do njega njegova braća i sestre, šestero ih je, među njima je i M., tatina umno poremećena sestra, M. koja nema sve kotačiće u glavi, kako kažu na selu, M. koju u kući svi vole, M. koja ponekad stoji na prstima poput balerine. Jer bi joj se stanje moglo pogoršati, iako i sada vrišti, dere se i razbacuje sve što joj dođe u ruke, da bi tako, i jedino na taj način, ispovjedila nelagodu, svoju žalost, jer nema drugih riječi pomoću kojih bi stupila u kontakt s drugima. Tako su tada govorili o njoj. I ja se nje kao dijete bojim, strah me te debele ženske pojave koja urla i pjeva, razbacuje stvari, razbija i ponekad prijeti nekome da će ga ubiti, no Reska, njezina mama i moja nona, nježno je uhvati za ruku, uzme joj vilicu koju je M. u zanosu uzela iz ladice kuhinjske kredence. I kasnije znam kako joj je bilo teško, mojoj noni Reski, koja je bila njena majka, i zbog koje sad razumijem što joj je značilo vidjeti svjetlost u najtežim trenucima, koji za- pravo nisu bili samo trenuci, već sati, dani, mjeseci i godine boli. Dakako, ako si je sposoban vidjeti, svjetlost. Teško bi joj palo kada sammorao ostati s ocem ili majkom na klancu koji je vodio do dvorišta pod velikim divljim kestenom, sve do kuće u kojoj je M. urlala i pjevala Marina marina ti voglio piu’ presto sposare. .. O mia bella mora no non mi lasciare, non mi devi rovinare o no no no no no. .. Tada nisam znao da mi ne bi mogla nauditi i učiniti nešto nažao, tada to nisam razumio, dok je pjevala tu pjesmu s grubim i dubokim tonovima kao da se u njezinu tijelu pomiču demoni o kojima sam tada čuo da borave samo u paklu, mislio sam da se u nju uselio vrag, da je ona demon koji će me požderati. Danas znam da nije razumjela to što pjeva, samo je ponavljala ono što su pjevali u toj kući kad im je bilo teško, a kad im je bilo teško pjevali su i svirali harmoniku, pjevala su i ostala očeva braća i sestre, pjevali su pjesme koje bi čuli na radiju, kao i onu koju je pjevao Domenico Modugno. Svi oni koji još nisu bili otišli od kuće pjevali su je, svi, jer tada se još nitko nije bio ni udao ni oženio, jer tada još nitko nije emigrirao zbog posla, kao što se dogodilo kasnije... Vooolaaree ohoo, caa- antaaree, ohooho... nel blu, dipinto di blu. ... I čujem nonu Resku kako pjeva tada, dok sam ja još dijete i čekam na klancu da se jedan od roditelja vrati, da ne budem samo s majkom ili ocem na tom sivom prašnjavom klancu, već s njih oboje.