Nova Istra

179 Marko SOSIČ OPTIMIZAM pa više neću moći disati. Bojao sam se da ću nekoga razočarati ako dođe do toga da ispljunem hostiju kako se ne bih ugušio...) I vidim se kako buljim u svećenika koji se približava s kaležom u rukama, približava nam se svima, dječacima i djevojčica- ma, koji klečimo pred oltarom: vidim njegovu ruku koja dodiruje kalež, vidim prste kako uzimaju hostiju približavajući je otvorenim ustima prijatelja koji kleči blizu mene, vidim kako je prijatelj uzima u usta, ništa mu se ne događa, i odjednom sam sretan jer se možda ni meni neće ništa dogoditi, neće mi se zalijepiti za nepce i neće mi nedostajati zraka. Optimizam koji je trajao deset ili dvadeset sekundi umirio me, ali i otvorio u meni mnoge nedoumice o istini ovoga svijeta, i mnoge spoznaje o tajnim životnim putovima... Srpanj, tijekom silaska s brdašca s kojega se vidjelo more. I tako, u slijepoj vjeri u ljudsku dobrotu (vjerojatno i zbog kršćanskog odgoja) ulazio sam u svijet sve dok nisam upoznao zlo koje me je kasnije, upravo kao i ljud- ska dobrota, pratilo i još me uvijek svakodnevno prati, iako na sigurnoj udaljenosti. Tek kad sam shvatio da postoji tamna strana duboko u svakom čovjeku, pa i u meni, a što sam drugo nego počeo razmišljati o tajnama našega bitka koji do danas ne poznam i ne mogu ga sasvim shvatiti, iako se trudim pomažući se biologijom, knji- ževnošću, filozofijom, etikom i estetikom. I pitam se bih li si možda morao pomoći poezijom, životom samim, s ljudima, njihovim sudbinama, kako bih shvatio moć duha, moć razuma koji u suvremenom društvu sve više jenjava? Kojeg je doista sve manje u običnoj svakodnevici, razorenoj nepismenošću, bijednim i neumornim veličanjem izgleda, ukočene vanjštine te gradnjom svjesne utopije u nekakav sustav i red kao poglavite vrijednosti. Užasno. Tu više nema nikakve istine, već samo laž koja je veća od istine sáme. Kao što bi moralo biti u pravoj umjetnosti, da „lažima”stvaramo novu istinu, koja ne nalikuje onoj pravoj, već je samo svoja, veća od istine pune razdora, spoznaja o nama sami- ma, o našim nedoumicama i strahovima, o našim otkrićima i prikrivenim strastima. No to što doživljavamo nije umjetnost, nego je prije svega zastrašujuća konstrukcija stvarnosti koju ne gledamo s umjetničke distance, već oči u oči. I tek tu se otvaraju pitanja o čovjeku, njegovoj veličanstvenosti i jednostavnosti, o njegovoj prolaznosti. Kolovoz, uz preoranu njivu u blizini kuće moje none, u koju nisam ušao nekoliko godina. No ipak nam je potrebno nešto u tom životu, nešto što nam daje snagu da vjeru- jemo u to. Ljubav? Zasigurno. Utopija koja ponekad na graniči s ludošću? Možda, a zašto da ne? Potonjom su me zacijelo zarazili bližnji jer ih svijetlo ludilo puno