Nova Istra

178 OPTIMIZAM Marko SOSIČ svijeta i ljudi naprosto nije bio potreban, imao sam sve na dlanu, dobre ljude, lijepu prirodu i sjajne zvijezde. Sve do trenutka kada sam (na sreću) shvatio da pored svega dobroga postoji i zlo. Tu sad ne bih razglabao koliko je trajalo dok sam došao do te spoznaje. Predugo, vjerujte. Srpanj, na rubu šume s pogledom na more. Spomenuti kršćanski odgoj u kojem su me odgajali, kao što je rečeno, prije Prve pričesti, govorio je i o tome da čovjek griješi, jer postojale su zapovijedi, štoviše bilo ih je deset, i trebalo ih je poštivati, inače si bio grješnik. I tada, kao dijete, mislio sam da možeš sagriješiti, stvarno i protiv zapovijedi, no da je to greška koja se svakome može dogoditi, jer kasnije grešku možeš popraviti ispovijedanjem svećeniku, i sve ti bude oprošteno te si zajedno s drugim ljudima ponovno čist i bez grijeha. I kao dijete počeo sam razbijati glavu time kako i sâm moram imati svoje grijehe, kao i svi koji odlaze na ispovijed, te da bez grijeha ne mogu biti dio velike obitelji svih ljudi na Zemlji. Morao sam griješiti. I svećenicima u ispovjedaonici redovito sam, svake subote, nabrajao svoje grijehe, no nitko među njima koji su se redali iza mrežastog prozorčića u ispovjedaonici, gdje sam im jedva vidio lice, nije rekao da grijesi koje sam nabrajao zapravo nisu nikakvi grijesi te da su se tek dotaknuli zapovjedi koja kaže: poštuj oca i majku. Jer ja jednostavno nisam slušao mamu, nisam joj pomagao obrisati oprane tanjure i slične gluposti. To sam nabrajao svećeniku, to su bili moji svjesni grijesi. Svećenik bi mi uvijek odredio pokoru, dvije ili tri Zdravomarije i dva Očenaša, pa sam vjerovao da stvarno griješim. Poslije bih u crkvi kleknuo na drvenu klupu, zagledao se u oltar nad kojim je bilo i još je uvijek oslikano moje selo: crkva i središte sela nad kojim se nadvio velik oblak kroz koji prodiru sunčeve zrake. Gle- dao bih oblak i tiho molio molitve koje mi je svećenik odredio za pokoru. Ako bih zaboravio koji dio molitve, samo bih promrmljao kao da blago varam Boga, pa bih naglo ustao i otišao. Malo sam u nedoumici slušao kako odzvanjaju moji nesigurni koraci dok sam hitao po kamenim škrilama prema glavnim vratima. I ne znam, tada kad sam bio već vani, jesam li se stvarno osjećao očišćenim i spašenim od grijeha, jer pomislio bih: jesam li rekao prave grijehe ili sam možda koji stvarni prešutio? I mislio sam što bi se sve moglo desiti kada bih u sebi nosio pravi grijeh koji sam prešutio, kakva bi vražja čudovišta probila tlo u mojoj sobi i iz dubina se popela u moj krevet, izgrizla mi prste na nogama, poput velikih mrava koje sam nekoć sanjao. I došao je dan Prve pričesti kad smo svi klečali pred oltarom i čekali hostiju, tijelo Kristovo, koje nismo smjeli dotaknuti zubima. (Za hostije, koje na pripremama još nisu bile posvećene, što je značilo da još ne prihvaćamo tijelo Kristovo, već samo tijesto, bojao sam se da mi na dan pričesti ne ostanu na nepcu ili ne zastanu u grlu