Nova Istra

177 Marko SOSIČ OPTIMIZAM sav svoj golemi kapital. Zapad, koji sve češće i opasnije sudi svemu sa čim se suočava u svijetu, između ostalog s ratnim žarištima na Bliskom istoku, gdje svojom intervencijom u pravilu ostavlja neopisiv raspad duha i tijela, Zapad, snagom svoga bolesnog samopouz- danja, zbog kojeg se osjeća kulturno i civilizacijski bolji i njeguje nekakav latentni rasizam prema sebi nepoznatom svijetu i kulturi. Taj zapad nažalost često odluke donosi zbog nepismenosti i neosviještenosti. Duboka i iskrena kritička refleksija možda je jedan od putova k postavljanju temelja na kojima bismo možda s vreme- nom i optimizmom izgradili neko novo doba za bolje, pravednije socijalno i druš- tveno uređenje svijeta? No i to bi mogla biti velika naivnost, jer gledati kroz prizmu optimizma čak i kritičku refleksiju o našim takozvanim civilizacijskim dostignući- ma, danas bi naprosto moglo biti neodgovorno ponašanje, jer možda bismo kroz prizmu vidjeli utvare nas samih, kroz fikciju naše svakidašnjice u kojoj smo glavni ili sporedni akteri koji nemaju veze s istinom i stvarnošću. No ipak, upitam li se malo podrobnije, zaključujem da i sam potajice gajim ne- kakav optimizam koji je vjerojatno posve anakron u vremenu koje živimo, i posve neodgovoran, neracionalan, ako već ne i na rubu svjesnog ludila koje u sebi nosi svo blještavilo utopije. Danas, štoviše, potvrđujem nekakve spoznaje o sebi, jer čvrsto vjerjujem da sam plod nekakva beznadnog creda u bolje i svjetlije, čemu se na racio- nalnoj razini i njegovanjem kritičke refleksije samo pokušavam suprotstaviti kako bih što realnije gledao na svijet, život, čovjeka i njegovo doba, pa makar to bila čista utvara. Izazov koji si postavljam nije tako jednostavan, jer u sebi bar ističem credo u bolje i svjetlije što je, ponavljam, na trenutke neodgovoran čin, no posve autentičan. Srpanj, na šumskoj stazi. Pozvan sam da razmišljam o optimizmu pa me tema iznenada vratila daleko u razdoblje moga odrastanja, djetinjstva i adolescencije, odgoja koji je unutar moje radničke obitelji bio između stvarnosti radničke svakodnevice i tihe prisutnosti vje- re, između radništva i, posljedično, prirodnog nagnuća lijevoj društvenoj opciji, te tihe nazočnosti kršćanskoga odgoja. Kršćanski odgoj u obitelji nije bio nametljiv, već sam u svojim dječjim mislima i očima usvajao svećenikove pouke, koje smo slu- šali prije no što smo primili sakrament Svete pričesti, kao jedinstvenu istinu koja uznemirava, koja otvara put i bijeg od realnog u maštarije te naposljetku u vjeru u kojoj je svijet, otkad je Krist za nas žrtvovao svoj život, pravi raj, a ljudi koji u njemu žive čista su bića u kojima prevladava isključivo dobrota. Bez obzira na postojanje pakla i neba, namijenjenih ovome ili onome koji je u životu griješio ili se iskazao. S tom opasnom opremom za maštanje dugo sam „skidao košuljicu” i odrastao... Ne, tada mi nije bio potreban optimizam s kojim bih odrastao, jer mi u mom poimanju