Nova Istra

170 OPTIMIZAM Sibila PETLEVSKI kao pojam danas prevodiv u smislu Nade, u grčkom je jeziku zadržavao neutralnost očekivanja ishoda događaja, svejedno da li pozitivnog ili negativnog. Sklona sam povjerovati na ovidijevski način, da je grčka Nada oličenje sporosti kojom čovjek pri- hvaća neugodne činjenice i da je ostala na dnu kutije kao zadnje od zala, ono koje ni- kada ne može napustiti čovjeka, koje je inherentno ljudskoj životinji, i koje oduvijek i zauvijek ostaje u Pandorinoj kutiji naše ljudske lubanje. U tommitskom kontekstu optimizam je sporost u prihvaćanju činjenica koje nam pričinjavaju bol. Grčki pithos zapravo nije bila kutija u današnjem smislu, nego posuda u obliku bačve za vino, velika toliko da u nju stane omanji čovjek, poput Diogena, koji je navodno u jednoj takvoj bačvi spavao. Iz toga bih zaključila da je Miller i u doslovnom i u prenesenom značenju imao pravo kad je vezu između optimizma i tragedije tumačio i drama- turški oprimjerivao upravo na ponašanju otjelovljenih duhova, demona vezanih uz narav i sudbinu „maloga čovjeka“, njegovih keres i daimones . Leibnizov pojam„optimum“ odnosio se na jedinstvenu, maksimalnu ili minimal- nu, instancu u beskonačnom skupu mogućnosti. Božanska sposobnost izvođenja beskonačne analize, optimiziranja svih mogućnosti, u Leibnizovoj Teodiceji (kao „Bogoopravdanju“ koje se iz ljudske perspektive bavi pronalaženjem funkcionalno- sti uloge zla u božanskome sistemu) samim time otvara mogućnost i ljudskome umu da shvati dokaze koji se odnose na beskonačno. Leibniz pokazuje da božan- sko beskonačno znanje, koje uključuje ideje svih mogućih svjetova, za čovjeka bira optimalnu mogućnost: „najbolji od svih svjetova“ koji samim time što je najbolji za čovjeka – ili možda upravo zato – nije ujedno i savršen. U Voltaireovoj satiri o optimizmu, Pangloss poučava Candidea kako je sve za neko dobro u najboljem od mogućih svjetova. Kao što znamo iz iskustva čitanja Voltairea, ali i iz iskustva življenja u kojem pojedinac igra glavnu ulogu u igrokazu vlastitoga života – pri suočavanju glavnoga lika sa stvarnim životnim okolnostima ta se perspektiva mijenja. U psihologiji se pod pojmom „stila objašnjavanja“ (Seligman 1991) 1 razumije- va način na koji pojedinci sami sebi objašnjavaju dobre i loše događaje koji su se dogodili u njihovim životima. Potreba da se događajima prida smislena dimenzija, nema sumnje, općeljudska je potreba. Dispozicijski optimizam – sklonost da vidi- mo napola punu, a ne napola praznu čašu – u konceptualnoj je vezi sa optimističkim stilom objašnjavanja događaja koji su za nas značajni. Velik se broj istraživačkiih radova od devedesetih do danas bavio učincima pesimističkog stila objašnjavanja na psihosomatski spektar poremećaja vezanih uz depresiju, baš kao što su, primjerice, neki eksperimenti pokazali da optimistička očekivanja u vezi s negativnim pojavama 1 Seligman, M.E.P. (1991.), Learned optimism , Knopf, New York.