Nova Istra

169 Sibila PETLEVSKI OPTIMIZAM iz kulturnoga kruga zapadnokršćanskoga nasljeđa nadanje poistovijetiti s očekiva- njem pozitivnih rezultata i temeljit će to ili na vjeri kao takvoj, ili na pretpostavci da se pozitivni ishodi mogu postići. Zbog ograničenog uvida u budućnost, optimistič- na pretpostavka se temelji na tendencijama razvoja određenih tipova životnih zaple- ta koje smo zamijetili u prošlosti i koji su se obično razrješavali ovako a ne onako, što nam i nadalje daje nadu da će se stvari rješavati na isti način. Naravno, mi to ne mo- žemo znati sa sigurnošću jer nam je uvid u zbilju ograničen i zato dolazi do pogreške u procjeni koju je Aristotel u Poetici nazvao hamartia . Upravo je ta kriva procjena (ugrađena u čovjeka kao u robu s greškom) u antičkoj dramaturgiji bila uzrokom tragične pogreške heroja (kao u slavnom Edipovu slučaju), a samim time i tragičnog ritma radnje. Ne moramo biti junaci klasične starine da bismo patili zbog pogrešne procjene razvoja situacije, ali nas upravo nadanje u teškim okolnostima čini ljudima, a ne bogovima koji mogu doviknuti s Olimpa isto što nam kaže starozavjetni Jahve: „Nisam čovjek da se kajem“. Optimizam je u neku ruku rezultat ograničenog uvida u budućnost, ali je upravo optimizam tipična osobina „običnog čovjeka“. „Postoji izvjesno krivo razumijevanje u vezi s tragedijom“ – piše Arthur Miller 1949. godine u eseju pod naslovom Tragedija i obični čovjek . Miller kaže da se s u mnogobrojnim razgovorima s drugim piscima i čitateljima uporno suočavao s jed- nom, po njegovu mišljenju vrlo uobičajenom, ali potpuno pogrešnom idejom.„To je ideja da je tragedija nužno povezana s pesimizmom. Čak i u rječniku ne piše ništa više o tragediji nego da je to priča s tužnim ili nesretnim krajem. To se mišljenje tako uvriježilo da gotovo oklijevam ustvrditi kako u stvarnosti istinska tragedija podra- zumijeva od svojega pisca više optimizma nego što ga podrazumijeva komedija, i da krajnji rezultat tragedije mora biti učvršćivanje promatračeva najvedrijega stava prema ljudskoj životinji“. Miller, čini mi se, temelji svoj stav na mišljenju da je ljudski griješiti. Takozvani „obični“, „mali“ čovjek je primjerak ljudske životinje koja dokazuje identitet svoje vrste upravo kroz optimizamkoji uključuje pogrešnu procjenu budućnosti. Iz takvog dramaturškog motrišta Miller ima pravo. Ja bih tu tezu još više zaoštrila i bila bih sklona izvesti zaključak da je ono što se u psihologiji obično naziva „dispozicioni optimizam“ idealna startna pozicija za razvoj tragične dramske radnje. Mislim da je Ovidije zapisao kako ga nada (latinska Spes ) sporo napušta jer je on, baš kao i svi mi drugi ljudi, sklon oklijevati da povjeruje onda kad mu povjero- vati pričinja bol. Grčka je Elpis , personifikacija duha nade, ako je vjerovati Hesiodu, ostala na dnu kutije koja je sadržavala „sva zla ovoga svijeta“. Dogodilo se to u zna- menitom trenutku Pandorine znatiželje, kad je ta mitska junakinja načas zavirila u kutiju iz koje su izjurila sva ona zla koja nam do dan danas zagorčavaju život. Nada je ostala na dnu i nijedan povijesni autoritet nije ponudio jasan odgovor zašto. Elpis ,